Papa Franjo se, u sklopu svojeg apostolskog pohoda Filipinima, na
sveučilištu svetog Tome u Manili, danas susreo s mladima te je odgovarao na
pitanja koja su mu postavljali neki od okupljenih studenata i djece. Kao i
jučer, Papa je izostavio unaprijed pripremljeni tekst i obratio se okupljenima
spontano na španjolskom, ističući da najvažnija stvar koji u životu imamo
naučiti, jest kako voljeti i biti voljen.
Papi se prvo obratio četrnaestogodišnjak koji je živio na ulici. Govorio je o svojim teškim iskustvima: o borbi za ostatke hrane u smeću, o zlostavljanju i spolnom napastovanju. "Zašto djeca toliko pate?", pitala je nakon njegova svjedočanstva jedna djevojčica, ne uspijevajući suzdržati suze. "Samo kad i mi postanemo sposobni zbog toga zaplakati, možemo se približiti odgovoru na to pitanje" - rekao je Sveti Otac i dodao:
"Kada je srce sposobno preispitati se i plakati, tada može nešto i shvatiti". Beskorisno je svjetovno suosjećanje koje samo "stavi ruku u džep i poda nešto siromahu", ali Kristovo suosjećanje je drukčije; on je plakao i razumio ljude. Današnji svijet ne zna plakati i stoga ne razumijemo ljude u potrebi. Ako ne naučiš kako plakati, ne možeš biti dobar kršćanin. Budite hrabri, ne bojte se plakati – odgovorio je papa Franjo.
Jedan ga je student civilnoga prava zatim zapitao znamo li mi danas, u doba društvenih medija, što znači ljubav. Papa je pojasnio kako "preopterećenost informacijama" koje karakterizira naše društvo, zasićeno komunikacijom nije po sebi nešto loše, osim ako imamo toliko informacija, da ne znamo što bismo s njima. Postoji opasnost da mladi postanu "muzeji" koji "imaju sve, a ne znaju što bi s time napravili. Ne trebaju nam mladi muzeji, već nam trebaju mladi koji su sveti" - istaknuo je, dodajući kako najvažnija stvar koju u životu trebamo naučiti jest kako voljeti i biti voljen. Postoje tri jezika: jezik uma, srca i ruku. Važno je osjećati ono što misliš i činiš; činiti ono što misliš i osjećaš; te da to troje bude u skladu.
Na koncu je na pitanje o mogućnosti pomirenja karijere sa služenjem drugima, Papi omogućilo da progovori o "Bogu iznenađenja" i o potrebi da Bogu dopustimo da nas svojom ljubavlju iznenadi. Ljubav iznenađuje jer ona je otvoreni dijalog: voljeti i dopustiti da budeš voljen. Bog je Bog iznenađenja jer nas je prvi zavolio. Sjetite se sv. Mateja. Isus poziva njega; carinika, izdajnika! Iznenađenje da ga Isus voli, nadvladalo je Mateja. Nije mogao ni zamisliti što će mu se toga dana dogoditi. Bog Mateja iznenađuje više nego li novac kojeg je imao. Iznenađenja nam potresaju tlo pod nogama i čine da se osjećamo nesigurnima, ali nas pokreću u ispravnom smjeru – rekao je Papa i nastavio:
Sve vas koje Isus toliko voli, pitam: dopuštate li drugima da vas obogate ili ne? Saduceji, učitelji zakona narodu su puno davali – učili su ih zakonu, ali nikada nisu dopuštali da narod njima nešto da. Postanite prosjaci – poručio je Papa i objasnio: to nije lako naučiti; to znači 'naučiti primati s poniznošću', dopustiti da nas evangeliziraju siromasi, oni kojima pomažemo – bolesni, siročad; oni nam imaju toliko toga za dati. Jesam li naučio prositi ili sam samodostatan? Poznajete li svoje vlastito siromaštvo i potrebu primanja? – upitao je Sveti Otac.Na koncu, tu je izazov siromaha! Voljeti ih, s njihovim biskupima. Mislite li na siromahe? Činite li nešto za njih? Tražite li da vam daju od svoje mudrosti? – kazao je Papa, potaknuvši mlade na razmišljanje i preporučivši se na kraju u njihove molitve.
Papi se prvo obratio četrnaestogodišnjak koji je živio na ulici. Govorio je o svojim teškim iskustvima: o borbi za ostatke hrane u smeću, o zlostavljanju i spolnom napastovanju. "Zašto djeca toliko pate?", pitala je nakon njegova svjedočanstva jedna djevojčica, ne uspijevajući suzdržati suze. "Samo kad i mi postanemo sposobni zbog toga zaplakati, možemo se približiti odgovoru na to pitanje" - rekao je Sveti Otac i dodao:
"Kada je srce sposobno preispitati se i plakati, tada može nešto i shvatiti". Beskorisno je svjetovno suosjećanje koje samo "stavi ruku u džep i poda nešto siromahu", ali Kristovo suosjećanje je drukčije; on je plakao i razumio ljude. Današnji svijet ne zna plakati i stoga ne razumijemo ljude u potrebi. Ako ne naučiš kako plakati, ne možeš biti dobar kršćanin. Budite hrabri, ne bojte se plakati – odgovorio je papa Franjo.
Jedan ga je student civilnoga prava zatim zapitao znamo li mi danas, u doba društvenih medija, što znači ljubav. Papa je pojasnio kako "preopterećenost informacijama" koje karakterizira naše društvo, zasićeno komunikacijom nije po sebi nešto loše, osim ako imamo toliko informacija, da ne znamo što bismo s njima. Postoji opasnost da mladi postanu "muzeji" koji "imaju sve, a ne znaju što bi s time napravili. Ne trebaju nam mladi muzeji, već nam trebaju mladi koji su sveti" - istaknuo je, dodajući kako najvažnija stvar koju u životu trebamo naučiti jest kako voljeti i biti voljen. Postoje tri jezika: jezik uma, srca i ruku. Važno je osjećati ono što misliš i činiš; činiti ono što misliš i osjećaš; te da to troje bude u skladu.
Na koncu je na pitanje o mogućnosti pomirenja karijere sa služenjem drugima, Papi omogućilo da progovori o "Bogu iznenađenja" i o potrebi da Bogu dopustimo da nas svojom ljubavlju iznenadi. Ljubav iznenađuje jer ona je otvoreni dijalog: voljeti i dopustiti da budeš voljen. Bog je Bog iznenađenja jer nas je prvi zavolio. Sjetite se sv. Mateja. Isus poziva njega; carinika, izdajnika! Iznenađenje da ga Isus voli, nadvladalo je Mateja. Nije mogao ni zamisliti što će mu se toga dana dogoditi. Bog Mateja iznenađuje više nego li novac kojeg je imao. Iznenađenja nam potresaju tlo pod nogama i čine da se osjećamo nesigurnima, ali nas pokreću u ispravnom smjeru – rekao je Papa i nastavio:
Sve vas koje Isus toliko voli, pitam: dopuštate li drugima da vas obogate ili ne? Saduceji, učitelji zakona narodu su puno davali – učili su ih zakonu, ali nikada nisu dopuštali da narod njima nešto da. Postanite prosjaci – poručio je Papa i objasnio: to nije lako naučiti; to znači 'naučiti primati s poniznošću', dopustiti da nas evangeliziraju siromasi, oni kojima pomažemo – bolesni, siročad; oni nam imaju toliko toga za dati. Jesam li naučio prositi ili sam samodostatan? Poznajete li svoje vlastito siromaštvo i potrebu primanja? – upitao je Sveti Otac.Na koncu, tu je izazov siromaha! Voljeti ih, s njihovim biskupima. Mislite li na siromahe? Činite li nešto za njih? Tražite li da vam daju od svoje mudrosti? – kazao je Papa, potaknuvši mlade na razmišljanje i preporučivši se na kraju u njihove molitve.
