Psihološko duhovni pristup karizmatskim seminarima - p. Mijo Nikić

Predavanje dr. p. Mije Nikića na redovitom godišnjem susretu biskupa s redovničkim provincijalima održanog 5. lipnja u Zagrebu u sjedištu HBK.

Primijećeno je da, nažalost, ima predstavnika katoličkih pokreta koji smatraju da njihovo poslanje dolazi “izravno od Duha Svetoga”, pa im nije potrebno kanonsko dopuštenje zakonitih poglavara. “Kako propovijedati bez poslanja”, pitao se davno apostol Pavao (Rim 10, 15). Dok se s jedne strane zamjećuje pasivnost velikoga broja vjernika laika u Crkvi, s druge strane nameće se potreba i pitanje kako pomoći onima koji se žele više posvetiti evangelizaciji i apostolatu, ali to čine bez poslanja, bez povezanosti sa službenom Crkvom. Istina, dekret o Apostolatu laika (AA 3) veli da “laici stječu dužnost i pravo na apostolat iz samog sjedinjenja s Kristom glavom”, no, isti dekret naglašava da je “bitni element kršćanskog apostolata povezanost s onima koje je Duh Sveti postavio da vode Crkvu Božju” (AA 23). Kad te povezanosti nema, pojavljuju se teškoće koje su teološke i psihološke naravi. Dr. Nikola Vranješ iz Rijeke u svom interventu podsjetio je na pet kriterija crkvenosti koje je istaknuo svojedobno kao pomoć laicima i laičkim vjerničkim društvima blaženi Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici “Christifideles laici” (br. 30).
U raspravu je uveo interventom dr. p. Mijo Nikić koji je, uz pozitivne elemente takvih susreta, istaknuo i opasnosti koje treba imati u vidu.

Uvod

U ovom psihološko-duhovnom pristupu fenomenu karizmatskih gibanja, najprije donosim pozitivne strane, zatim opasnosti koje se mogu pojaviti u ambijentu karizmatskih pokreta te na koncu donosim neke svoje sugestije i primjedbe.

a) Pozitivni aspekti karizmatskih seminara

1. Karizmatski pokreti su bogatstvo Crkve. Duh Sveti u raznim vremenima povijesti podiže pojedince i/ili pokrete u Crkvi kako bi ona mogla odgovoriti na izazove vremena. Kroz povijest su to bile redovničke zajednice, danas, čini se, više laičke zajednice i pojedini karizmatici koji djeluju u svijetu. Smatram da prema njima treba imati načelno pozitivan stav i doživljavati ih kao obogaćenje i novu snagu Crkve. „Duh prebiva u Crkvi i u srcima vjernika kao u hramu (usp. 1 Kor 3, 16; 6, 19), u njima moli i svjedoči o njihovu posinstvu (usp. Gal 4, 6; Rim 8, 15-16 i 26). Crkvu, koju uvodi u svu istinu (usp. Iv 16, 13) i ujedinjuje u zajedništvu i služenju, različitim je hijerarhijskim i kariz­matskim darovima oprema i vodi te je resi svojim plodovima (usp. Ef 4, 11-12; 1 Kor 12, 4; Gal 5, 22). Sna­gom evanđelja čini da se Crkva pomlađuje te je neprekidno obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim zaručnikom“ (LG, 4).

2. Čovjek svoju vjeru izražava čitavim svojim bićem: duhom i tijelom, razumom i srcem. Čini se da je u Katoličkoj Crkvi bilo donekle zanemareno emocionalno izražavanje svoje religioznosti i pobožnosti. Ono je danas prisutno na karizmatskim seminarima i smatram da nekim vjernicima dobro dođe i to neverbalno izražavanje svoje religioznosti. Kad se radi o polaganju ruku svećenika – voditelja karizmatskih seminara, citiram tekst iz GK od fra Zvjezdana Linića: „Kao što je Isus polagao ruke ili rukama doticao bolesnike, tako opunomoćuje i svoje učenike. Poslije uskrsnuća ukazuje se okupljenim učenicima i ispunja ih silom Duha Svetoga. Pritom ih opunomoćuje da čine ono što je i on činio. Trostruka se služba pritom osobito naglašava: učenici će nastaviti naviještati Božje kraljevstvo, a njihov navještaj bit će potvrđen i praćen čudesnim djelima Božje dobrote, tj. liječit će bolesne i ljude oslobađati od zlih duhova i od njihova utjecaja. Apostoli će to shvatiti ozbiljno. Oni će naviještati, a uz njihovu blizinu povezuju kroničari Djela apostolskih brojna čudesna ozdravljenja. Sam Isus im je rekao da će u njegovo ime na nemoćnike ruke polagati i bit će im dobro (Mk 16, 18)“ (Glas koncila, broj 19 od 13. 5. 2007., str. 12). Prema tome, smatram da je praksa polaganja ruku i molitva za ozdravljenje i iscjeljenje posve legitimna i u skladu sa spomenutim tekstom iz Svetog pisma.

3. Nadalje, treba priznati da u karizmatskim pokretima i seminarima ima dosta dobrih plodova koji obogaćuju Crkvu: istinska obraćenja, duhovna zvanja, obnova obitelji koje postaju otvorenije za nove živote, evangelizacija rubnih kategorija društva do kojih ne stiže redovni pastoral župnika. Gdje su prisutni svećenici ispovjednici, tu se mnogi ispovjede. Bio sam svjedok pravih obraćeničkih ispovijedi u tom ambijentu.

4. Činjenica je da postoje osobe - ateisti ili vjernici koji nisu prakticirali svoju vjeru, koji nakon tih seminara redovito pohađaju Crkvu i primaju svete sakramente. Imam dojam da se kod tih osoba primjećuje rast u vjeri.

b) Kritičke primjedbe: potencijalne opasnosti na karizmatskim seminarima

1. Opasnost od prenaglašenog i grčevitog traženja zdravlja, zanemarujući vrijednost Pashalnog misterija, odnosno patnje i križa. Neki voditelji seminara stavljaju preveliki naglasak na liječenje i ozdravljenje psihičkih i tjelesnih bolesti. Slušajući neke karizmatike (De Grandis), dobije se dojam kao da je patnja nešto što ne bi smjelo postojati, odnosno da bolest nije nestala samo zato što nije bilo dovoljno vjere. Jedan karizmatik je molio da nas Bog oslobodi od duha trpljenja. To je jako ambivalentna molitva. S jedne strane gledano, moliti za oslobođenje od trpljenja je legitimno. Sam Isus je molio Oca Nebeskog da ga oslobodi od gorkog kaleža koji je trebao piti. S druge strane, trpljenje je sastavni dio života svake osobe i patnja je neizbježna u ovome životu. Prihvaćajući patnju, Isus je od nje učinio sredstvo spasenja. (Moramo razumjeti osobe koje traže primarno ozdravljenje. Moj primjer: jednom sam dao naziv duhovnim vježbama koje je organizirala Zaklada biskup Josip Lang: „Vjera te tvoja ozdravila“ i javilo se puno više osoba na te duhovne vježbe nego li na one koje su imale naslov: „Uzmi svoj križ i hajde za mnom“). Jednom sam na susretu voditelja molitvenih skupina s poznatim karizmatikom Robertom de Grandisom na Sljemenu 2001. godine javno pred svima rekao da je za mene najvažnija ona karizma koja nas potiče i osposobljava da prihvaćamo svoje križeve i da svoju patnju sjedinjujemo s Kristovom patnjom za spasenje svijeta. Mi smo pozvani da u sebi pronosimo i Isusovo umiranje kako bi na nama mogla zasjati Kristova slava uskrsnuća i pobjede. Na taj moj prigovor De Grandis je odgovorio da smo mi previše podložni teologiji patnje i križa, a zanemarili teologiju slave i Kristove pobjede. Možda u tom odgovoru ima i nešto istine, ali ja i dalje smatram da je Kristova slava i pobjeda nastupila baš kao posljedica ustrajnosti u trpljenju i vršenju volje Božje do smrti na križu.

2. Druga opasnost koja se može dogoditi na karizmatskim seminarima je prenaglašavanje vrijednosti dara govora ili molitve u jezicima. Čini se da većina karizmatika smatra da je molitva u jezicima moćnija od molitve na svom poznatom jeziku. Na jednom takvom seminaru voditelj je poticao vjernike da mumljanju tandara mandara šandara i slično kako bi im se razvezao jezik i počeli govoriti u stranim jezicima. Vjerujem u karizmu dara jezika. Sam Isus je rekao „da će oni koji budu vjerovali, govoriti novim jezicima“ (Mk 16, 17). Međutim, grčevito nastojanje da se taj dar dobije pod svaku cijenu, nije u redu. I dalje smatram da je molitva Očenaša koju nas je Isus naučio i to kad je molimo s vjerom i ljubavlju na materinjem jeziku, moćnija od one molitve koju molim na nekom nepoznatom jeziku. Ovo isto potvrđuje i sv. Pavao kad kaže: „Ja, hvala Bogu, govorim tuđim jezicima više od vas sviju. Ali u Crkvi više volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku“ (1 Kor 14, 18-19).

3. Što se tiče molitve za ozdravljenje obiteljskog stabla, treba biti jako oprezan i mislim da je bolje da se ne spominje takva sintagma jer može unijeti zbrku. Naime, iako se u Bibliji spominje da će posljedice grijeha osjećati djeca do nekog koljena, ipak je daleko jasnije u Bibliji naglašeno da će svatko odgovarati za svoja, a ne za tuđa djela. Evo riječi proroka Ezekijela koje bi voditelji karizmatskih seminara koji mole te molitve morali dobro proučiti. Dođe mi riječ Jahvina: „Što vam je te o Izraelu ponavljate poslovicu: Oci jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi! Života mi moga, riječ je Jahve Gospoda: nitko od vas neće više u Izraelu ponavljati tu poslovicu; jer, svi su životi moji, kako život očev tako i život sinovlji. I evo, onaj koji zgriješi, taj će umrijeti“ (Ez 18, 1-4). Uvjeren sam da sv. mise i molitve za pokojne koje Crkva koristi u svojoj brizi za pokojne najviše pomažu našim pokojnima i da nije potrebna još neka posebna molitva za iscjeljenje obiteljskog stabla.

4. Četvrta opasnost se odnosi na neodgovorno ponašanje prema osobama koje regrediraju na patološki stadij svoje osobnosti. Naime, bio sam svjedok događaja kad je na jednom karizmatskom seminaru voditelj molio molitvu oslobađanja od prokletstva i magije i tom prilikom je više osoba reagiralo bučnim vikanjem i bacanjem na pod. Nakon tih molitava voditelj je rekao da oni koji se osjećaju bolje neka dignu ruku i konstatirao da je velik broj ljudi sada ozdravio. A tada je pozvao redare da iz dvorane uklone osobe koje su vikale ili se bacale po podu. Smatram da je to bilo nekorektno prema tim osobama koje su takvom molitvom voditelja dovedene u regresiju u kojoj su se aktivirala patološka stanja i tada kad im je bila najpotrebnija pomoć, voditelj je tražio da se udalje iz dvorane jer su mu sada smetale. Labilne osobe s puno potisnute agresivnosti i raznih psihotrauma u ambijentu karizmatskih seminara gdje se opuste emocije i potiče spontano ponašanje, vrlo lako mogu regredirati na primitivnije stadije svoga razvoja i aktivirati potisnutu patologiju s kojom kasnije nije lako izaći na kraj. Nije čudo da nakon tih seminara neke osobe imaju velikih problema i da moraju potražiti pomoć na psihijatriji kako bi im se psiha stabilizirala.

5. Peta opasnost se tiče načina provođenja molitve za razna ozdravljenja i oslobođenja. Na jednom seminaru voditelj je pozvao bolesnike da sa štakama dođu na pozornicu, a onda je zamolio sve da se mole za njih. U jednom trenutku je rekao da dragi Bog ne čuje dobro njihove molitve, što me je podsjetilo na Baalove svećenike. Sama „čudesa“ je spomenuti voditelj izvodio na spektakularan način: stavio je štake na ramena i šetao se po pozornici s ljudima koji su, navodno, ozdravili. To mi je izgledalo previše teatralno. Naputak o molitvama za ozdravljenje što ga je izdala Kongregacija za nauk vjere izričito kaže: „Nužno je da se u njihovom odvijanju ne dođe – osobito ne od strane onih koji vode te molitve – do oblika koji bi sličili histeriji, prijetvornosti, teatralnosti ili senzacionalizmu“.

6. Šesta opasnost se odnosi na autentičnost čudesnih ozdravljenja. Naime, razna nagla poboljšanja zdravlja koja fenomenološki mogu izgledati kao čudesna ozdravljenja, ipak bi se mogla protumačiti i na psihološki način: potisnuti emocionalni konflikti u podsvijesti koji su zablokirali rad nekih živaca ili mišića, mogu se naglo rasteretiti u jednoj atmosferi očekivanja čuda i velike podrške velikog broja molitelja, tako da potisnute emocije dožive svojevrsnu katarzu, odnosno naglo rasterećenje i samim tim olakšaju rad stiješnjenih živaca i mišića koji su paralizirali neke dijelove tijela i stvarale bolove u tijelu. Ovakvo tumačenje ne umanjuje i ne isključuje čudesnu moć molitve. Bog ionako djeluje preko prirodnih mehanizama koje je sam stvorio. Međutim, ako je to bilo pravo čudo, onda se bolest ne bi smjela brzo vratiti. Drugim riječima, treba pričekati jedno vrijeme, barem nekoliko mjeseci, ako ne i godinu dana da se vidi koje naravi je bilo to čudesno izlječenje. Možda je samo maknut simptom bolesti, a pravi dubinski konflikt, krivi pristup rješavanju problema i dalje ostao. U tom slučaju za očekivati je da će se i stari simptomi bolesti vrlo brzo opet vratiti. To bi trebali imati na pameti voditelji seminara prije nego proglase čudesno ozdravljenje.

7. Sedma opasnost: psihološki učinak proglašavati darom Duha Svetoga. Ova se opasnost odnosi na fenomen polaganja ruku i počivanja u Duhu. Na karizmatskim seminarima ili sličnim skupovima u zadnje vrijeme redovito se događa da svećenici polažu ruke na glave vjernicima koji onda u većem ili manjem broju padaju, što se naziva „počivanje u Duhu“. Smatram da i ovdje treba biti jako oprezan u kvalifikaciji spomenutih događanja. Naime, nama se i na naravnoj i na nadnaravnoj razini događa ono u što najviše vjerujemo. Tako se, smatram i na tim seminarima događa da padaju oni koji žele pasti ili koji to svjesno ili nesvjesno očekuju, dok drugi koji su prema tom fenomenu kritični, ne padaju. Prema tome, to bih nazvao psihološkim fenomenom koji se kod nekih događa, a kod nekih ne, a ne prvenstveno to nazivati počivanje u Duhu Svetom. Ne isključujem ni tu mogućnost. Kome je potreban taj dar, Duh Sveti mu ga može dati. Osobe koje su to doživjele kažu da su se lijepo odmorile i ugodno osjećale u tom stanju. Ne treba im to uskraćivati dokle god se to obavlja na dostojanstven način. Opasnost je da neki karizmatici to forsiraju, pa skoro guraju osobu da padne. To je neprihvatljivo. Također je opasnost da osobe koje ne padnu počnu sumnjati kako njih Bog ne voli jer nisu to doživjele. Smatram da bi sami voditelji seminara trebali vjernicima jasno reći kako je to fenomen koji se nekome događa, a nekome ne događa i da nema veze s osobnom svetošću ili prikladnošću osobe da joj se to dogodi. U konačnici, Bog nas je stvorio da stojimo, a ne da padamo. Slično padanje prisutno je i u drugim religijama kao i u ambijentu raznih gurua koji se bave alternativnom medicinom.

c) Preporuke za voditelje karizmatskih seminara

Karizmatski seminari mogu biti obogaćenje za Crkvu i uspješno sredstvo nove evangelizacije, ali neke stvari u njima mogu krenuti u krivo, zato je potrebno da biskupi koji imaju karizmu vođenja Crkve, diskretno nadgledaju te seminare i pokrete i kad je potrebno odlučno reagiraju, odnosno daju jasne smjernice kojih bi se trebali držati voditelji tih seminara. Smatram da bi spomenute smjernice trebale sadržavati sljedeće napomene:

1. Obavijestiti mjesnog ordinarija gdje i kada će se održati seminar i po mogućnosti pozvati mjesnog biskupa ili njegova delegata da predvodi završnu sv. misu i održi propovijed.

2. Voditelji karizmatskih seminara moraju se pridržavati liturgijskih normi glede slavljenja sv. mise i dijeljenja svetih sakramenata. Osim toga, oni bi trebali imati i neku teološku naobrazbu. Neprihvatljivo je da se precjenjuje neka karizma, a omalovažava teološko znanje, što bi se moglo zaključiti iz gorljivih propovijedi nekih karizmatika.

3. Glavni cilj seminara ne bi primarno trebao biti stvaranje uvjeta da se ljudi tamo lijepo osjećaju, nego da se mogne dogoditi cjelovito naviještanje Evanđelja. Voditelji karizmatskih grupa i seminara morali bi imati na pameti da je samo ona karizma od Duha Svetoga koja izgrađuje zajednicu (Crkvu), koja naglašava poslušnost hijerarhijskoj Crkvi i koja potiče na karitativno djelovanje. Sve karizme moraju smjerati prema glavnoj i najuzvišenijoj karizmi, a to je po sv. Pavlu, ljubav.

4. Voditelji bi trebali osigurati dovoljno svećenika ispovjednika jer su vjernici koji se tamo okupljaju disponirani za sakrament ispovijedi.

5. Voditelji seminara bi trebali na koncu seminara naglasiti vjernicima kako dalje trebaju živjeti i kako zadržati milosti koje su primili na seminaru. Savjeti bi mogli ovako izgledati:

a) Imati uvijek Boga na prvome mjestu u životu, a to znači redovito pohađati nedjeljnu svetu misu, svaki dan se u obitelji moliti, čitati Sv. pismo i primati svete sakramente, napose ispovijed i euharistiju;
b) Postati bolji čovjek: znati biti kritičan prema sebi, a imati više ljubavi i razumijevanja za svoje bližnje, najprije u vlastitoj obitelji;
c) Doživjeti intelektualno obraćenje, tj. početi razmišljati u duhu Božjem, ravnati se po njegovim zapovijedima, a ne po duhu ovoga svijeta;
d) Doživjeti emocionalno obraćenje: naučiti kontrolirati svoje emocije, tj. imati hrabrosti ne činiti ono što mi se sviđa ako je to protivno volji Božjoj, odnosno, činiti ono što mi se ne sviđa ako shvatim da je to volja Božja;
e) Naučiti suosjećati s onima koji trpe, koji su siromašni i nemoćni i dijeliti s njima svoj suvišak;
f) Iz ljubavi prema Bogu prihvaćati svakodnevne križeve koje nam Bog dopusti i pripusti te svoju patnju pridruživati Kristovoj muci za spasenje svijeta.
g) Uvjeriti sudionike seminara da je najveća karizma ili milost koja se može primiti na seminaru u tome da se svaki dan prihvaća i s ljubavlju vrši volja Božja. Uvjeriti vjernike da volja Božja nije primarno u tome da nas oslobodi od patnje, bolesti i raznih križeva, nego da Duh Sveti nas želi najprije suobličiti Kristu patniku, kako bi nas onda mogao proslaviti s Kristom pobjednikom.
6) Svi voditelji karizmatskih seminara ili drugih oblika karizmatskih molitava i okupljanja (duhovne vježbe i sl.), morali bi imati nekakav oblik poslanja (odobrenja, suglasnosti) od ordinarija. To poslanje bi bilo najprije na kraće vrijeme, a tek kad se pokaže da oni djeluju u duhu evanđelja, sa sviješću pripadnosti Crkvi, koja je Kristovo tijelo, to bi im se poslanje vremenski povećavalo. Time bi se ujedno uvela i kontrola nad onima koji nastupaju na svoju ruku i često čine puno štete, posebno mladim osobama. U najmanju ruku, ukoliko netko od takvih ne dobije poslanje, znalo bi se da on nema to poslanje i na to bi se moglo pozivati.

Zaključak

Osobno smatram da karizmatski seminari koji uvaže spomenute savjete, mogu pomoći ljudima da se obnove u svojoj vjeri, da se vrate Bogu, da dožive pravo obraćenje, da se vjernici tamo lijepo ispovjede i dožive ljepotu i radost što pripadaju Kristu pobjedniku. Smatram da bi se voditelji karizmatskih seminara trebali više držati već donesenih smjernica Crkve kao što je uputa Kongregacije za nauk vjere o Molitvama za ozdravljenje i pismo pape Ivana Pavla II. Spasonosno trpljenje. Smatram da su to dva ključna crkvena dokumenta koji se ne smiju zaobići u pripremi sličnih seminara za karizmatsku obnovu i iscjeljenje raznih bolesti.
U provedbi nove evangelizacije ne treba nam ekstravagantna duhovnost koja primarno liječi individualne bolesti i iscjeljuje obiteljsko stablo. Treba nam ponizna duhovnost koja prihvaća volju Božju i uzda se u njegovu Providnost. Ne treba nam ni pobožnost nabijena samo emocijama, koja u svojim plodovima ostaje jalova, nego nam treba prava sakramentalna pobožnost preko koje dobivamo milost koja nas mijenja i usklađuje s voljom Božjom. Ne trebaju nam duhovni gurui koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju, nego nam trebaju istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji hoće dijeliti sudbinu siromaha, koji traže izgubljene, tješe ucviljene i s Bogom pomiruju grešnike.

Zagreb, 5. lipnja 2013.
P. Mijo Nikić, SJ

Preuzeto sa : http://www.obnovauduhu.com/psiholosko_duhovni_pristup_karizmatskim_seminarima-predavanje_p_Mije_Nikica.php