ponedjeljak, 18. studenoga 2013.

Znatiželja je oprečna duhu mudrosti


Duh znatiželje stvara pomutnju i udaljuje nas od Duha mudrosti koji nam, naprotiv, daje mir – ustvrdio je Sveti Otac u propovijedi na današnjoj Svetoj Misi u Domu Sveta Marta.
Komentirajući prvo čitanje, uzeto iz Knjige mudrosti, koje opisuje duševno stanje duhovnih muškarca i žena, pravoga kršćanina i prave kršćanke koji žive „u mudrosti Duha Svetoga“, rekao je da ih ta mudrost vodi naprijed umnim, svetim, jedinstvenim, mnogovrsnim i pronicavim duhom.
To je životni put s duhom: Božjim Duhom, koji nam pomaže prosuđivati, odlučivati prema Božjem srcu. Taj nam duh daje mir, uvijek! On je duh mira, ljubavi i bratstva. A upravo je to svetost. A to Bog od Abrahama traži – Hodi u mojoj nazočnosti i budi neporočan – baš to: taj mir. Hoditi na poticaj Duha Božjega i te mudrosti. A za muškarce i žene koji tako idu, može se reći da su mudri jer se kreću po nadahnuću strpljivosti Božje – primijetio je Sveti Otac.
Evanđelje pak govori o drugačijem duhu, oprečnom duhu Božje mudrosti, govori o duhu znatiželje. A tako je kada želimo ovladati Božjim planovima, budućnošću, stvarima, spoznati sve i u svoje ruke uzeti sve... Farizeji su Isusa pitali: „Kad će doći Božje kraljevstvo?“ Znatiželjnici! Željeli su znati datum, dan. Duh znatiželje nas udaljuje od Duha mudrosti, jer nas zanimaju samo pojedinosti, novosti, svakodnevne nevažne priče. Ili kako nešto učiniti?. To je radoznalost, duh znatiželje. Duh znatiželje nije dobar, jer je duh rastresenosti, udaljavanja od Boga, duh prevelike govorljivosti. A Isus nam također veli: taj duh znatiželje, koji je svjetovni, smućuje – kazao je Papa.
Znatiželja nas potiče da slušamo kako je Gospodin ovdje ili ondje, ili da govorimo: „poznajem jednog vidovnjaka ili vidovnjakinju, koji primaju pismene poruke od Gospe. Što je Papa prokomentirao ovako: Ma, gle, Gospa je Majka. Ona nas voli sve. Ona nije ravnatelj poštanskog ureda koji svaki dan šalje poruke. Takve priče – veli Sveti Otac – udaljuju od Evanđelja, od Duha Svetoga, od mira i mudrosti, od slave i ljepote Božje. Jer Isus veli da kraljevstvo Božje ne dolazi tako da privuče pozornost: dolazi u mudrosti.
Kraljevstvo je Božje među nama, – veli Isus – ono je djelovanje Duha Svetoga koji nam daje mudrost, koji nam daje mir. Kraljevstvo Božje ne dolazi u pomutnji; Bog nije govorio proroku Iliji u vjetru, u oluji, nego u blagom vjetriću, u vjetriću mudrosti – objasnio je Papa.
I Sveta je Terezija od Malog Isusa govorila da uvijek mora zastati pred duhom radoznalosti. Kad bi razgovarala s nekom sestrom, a ta je sestra pripovijedala priče, nešto o obitelji, o narodu, ili o nečem drugom, željela je čuti kraj priče, ali je osjetila da to nije Božji Duh, jer je bio duh rastresenosti, duh radoznalosti. Kraljevstvo je Božje među nama: ne treba tražiti čudne stvari, sa svjetovnom znatiželjom tračati za novínama. Prepustimo Božjem Duh da nas mudrošću blagog vjetrića vodi naprijed. On je duh Kraljevstva Božjega, o kojem govori Isus. Neka bude tako – zaključio je papa Franjo.


Tekst preuzet sa stranice http://hr.radiovaticana.va/news/2013/11/14/znati%C5%BEelja_je_opre%C4%8Dna_duhu_mudrosti/cro-746671
s internetske stranice Radio Vatikana

Na današnjoj općoj audijenciji Sveti Otac govorio o svetosti Crkve


Na današnjoj audijenciji održanoj na Trgu svetoga Petra, nastavljajući katehezu o molitvi 'Vjerovanja', papa se Franjo osvrnuo na svetost Crkve.
To je – istaknuo je – označnica prisutna u svijesti prvih kršćana, od početka, koji su se međusobno, jednostavno zvali “Svetima” (cfr At 9,13.32.41; Rm 8,27; 1 Cor 6,1), jer su imali sigurnost, da je riječ o Božjem zahvatu; da je Duh Sveti, onaj koji posvećuje Crkvu. No, u kojemu je smislu Crkva “sveta” – primijetio je potom Papa – ako gledamo na povijesnu Crkvu, koja je u svom dugom povijesnom hodu kroz stoljeća, imala mnoge poteškoće, probleme kao i mračne trenutke? Kako Crkva koja se sastoji od grješnih ljudi, može biti sveta?! Muškarci grješnici, žene grješnice, svećenici grješnici, redovnice grješnice, biskupi grješnici, kardinali grješnici, papa grješnik? Svi. Kako može biti sveta jedna takva Crkva? – dodao je Sveti Otac.
Da bih na ovo pitanje odgovorio, povest ću se za odlomkom iz Poslanice Svetoga Pavla, kršćanima u Efezu. Apostol, uzimajući za primjer odnose u obitelji, tvrdi da je Krist ljubio Crkvu, te da je samoga Sebe predao za nju, kako bi je učinio svetom (5,25-26). Krist je ljubio Crkvu, čitavog je Sebe darovao na križu. To znači da je Crkva sveta jer izvire iz Boga koji je Svet, koji joj je vjeran i nikad je ne prepušta vlasti zla i smrti (cfr Mt 16,18). Sveta je, jer je Isus Krist, Svetac Božji, nerazdvojivo s njome sjedinjen (cfr Mt 28,20); sveta je, jer ju vodi Duh Sveti koji čisti, preoblikuje, obnavlja. Ona nije sveta zbog naših zasluga, nego jer je Bog takvom čini i plod je Duha Svetoga i njegovih darova. Ne činimo ju mi svetom; Bog je taj, Duh Sveti koji u Njegovo ime Crkvu čini svetom! – istaknuo je Sveti Otac.
Mogli biste mi reći da se Crkva sastoji od grješnika, što se svakodnevno može vidjeti – primijetio je potom papa Franjo te nastavio – Točno je: Crkva smo grješnika; i mi takvi, grješni, pozvani smo na to da Bogu dopustimo da nas preobliči, obnovi i posveti. Tijekom povijesti je bilo nekih u kušnji koji su govorili: Crkva je samo Crkva čistih i potpuno dosljednih, dok druge valja udaljiti. To nije istina! To je hereza – istaknuo je Papa. Crkva, koja je sveta, ne odbija grješnike; nikoga od nas ne odbija! Ne odbija, jer poziva sve ljude; prihvaća ih; otvorena je i najudaljenijima; sve poziva da dopuste da ih obavije milosrđe, nježnost i praštanje Oca, koji svima nudi mogućnost da ga susretnu; da se upute prema svetosti.
„Ali, oče, ja sam grješnik, imam velikih grijeha, kako se mogu osjećati dijelom Crkve?“ Dragi brate; draga sestro; upravo to hoće Gospodin, da mu kažeš: Gospodine, evo me s mojim grijesima – rekao je Papa te dodao obraćajući se nazočnim vjernicima – Netko je od vas ovdje bez vlastitih grijeha? Ima li netko od vas? Nitko! Nitko od nas! Svi sa sobom nosimo svoje grijehe. Ali, Gospodin želi čuti kako mu kažemo: 'Oprosti mi i pomogni da hodim; obrati moje srce!'.
A Gospodin može obratiti srce! Bog kojega susrećemo u Crkvi, nije neki nemilosrdni sudac, nego poput oca iz prispodobe o razbludnom sinu. Možeš i ti biti poput sina koji je napustio dom; koji je dodirnuo dno krajnje udaljenosti od Boga. Kad uzmogneš kazati: 'Hoću se vratiti kući', naći ćeš otvorena vrata i Bog će ti pohrliti ususret jer te stalno iščekuje… Bog te uvijek čeka! Bog te grli, ljubi i pripravlja gozbu. Takav je Gospodin! Takva je nježnost našega Oca! – istaknuo je Papa. Bog hoće da budemo članovi Crkve koja zna raskriliti ruke kako bi sve prihvatila; koja nije kuća za malobrojne nego za sve; gdje se svi mogu obnoviti, preoblikovati i posvetiti Njegovom Ljubavlju; i najjači i najslabiji; oni ravnodušni kao i oni koji se osjećaju obeshrabrenima i izgubljenima.
Crkva svima nudi mogućnost da idu putom svetosti, koja je kršćaninov put: – napomenuo je Papa te objasnio – omogućuje nam da Isusa Krista susretnemo u sakramentima, posebice u Ispovijedi i Euharistiji; priopćuje nam Božju riječ, čini da živimo u milosrđu i u Božjoj ljubavi prema svima. Zapitajmo se sada: dopuštamo li Bogu da nas posveti? Crkva smo koja poziva i prihvaća grješnike raširenih ruku; koja hrabri i daje nadu ili smo Crkva zatvorena u sebe? Jesmo li Crkva u kojoj se živi Božja ljubav i koja je prema drugom pažljiva; u kojoj jedni za druge molimo?
Sveti je Otac potom postavio posljednje pitanje: Što da činim ja, koji se osjećam slabim, krhkim i grješnim? Bog ti govori: ne boj se svetosti, nemaj straha težiti visini; pustiti da te Bog ljubi i pročisti i ne boj se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. Pustimo da nas Božja svetost „zarazi“. Svaki je kršćanin pozvan na svetost (usp. Lumen gentium, 39-42); a ona se ne sastoji samo u tome da činimo izvanredne stvari, nego u tome da Bogu dopustimo da djeluje.
Susret je to naše slabosti i snage Njegove milosti – primijetio je papa Franjo –znači: imati povjerenja u ono što čini, što nam dopušta da živimo u ljubavi; da sve činimo radosno i u poniznosti, na slavu Božju i na službu bližnjemu. Ima jedna slavna izreka francuskoga pisca, Léona Bloya; u posljednjim je trenucima svoga života znao reći: “Samo je jedna (prava) žalost u životu – ne biti svetima”. Ne gubimo nadu u svetost; pođimo svi ovim putom. Želimo li biti sveti? Gospodin čeka sve nas, raširenih ruku. Čeka nas kako bi nas pratio na tom putu svetosti! Radosno živimo svoju vjeru; dopustimo Gospodinu da nas ljubi… zatražimo od Boga ovaj dar u molitvi, za sebe i za druge – kazao je na kraju kateheze Sveti Otac.


utorak, 12. ožujka 2013.

Izjava biskupa Perića u povodu boravka bečkog kardinala u Međugorju

I Z J A V A

Budući da su mediji najavili i pratili boravak i javni nastup kard. Christopha Schönborna, bečkoga nadbiskupa, u Međugorju, a što je posebno kod nekih vjernika izazvalo pogrješan dojam da je Kardinal svojom nazočnošću priznao autentičnost međugorskih „ukazanja“, smatram svojom dužnošću da, kao dijecezanski biskup, upoznam vjerničku javnost s tim u vezi, s napomenom da sam Kardinalu osobno uputio pismo slična sadržaja.

1 - Najprije su neki mediji prenijeli vijest da je 15. rujna 2009. u katedrali sv. Stjepana u Beču, u nazočnosti kard. Schönborna, održan susret na kojem je sudjelovala i Marija Pavlović-Lunetti, koja se predstavlja kao svakodnevna „vidjelica“. Ona je, uz uobičajeno „ukazanje“, svjedočila o tome kako su dnevna „ukazanja“ od lipnja 1981. utjecala na promjenu njezina života. Tom je prigodom Kardinal u svom govoru istaknuo: „Velik je dar da Majka Božja želi svojoj djeci biti tako blizu! To je ona pokazala na toliko mjesta u svijetu. I već više, više godina to pokazuje na sasvim osobito bliz način u Međugorju!“

2 - Zatim je bečki Kath.net, od 13. studenoga 2009., najavio: „Bečki će Nadbiskup potkraj godine posjetiti poznato marijansko proštenište - Posjet župi i zajednici Cenacolo - Trebao bi također biti susret s mjesnim biskupom i kritičarima Međugorja“. Ovaj Biskupski ordinarijat nije bio o tome obaviješten ni iz Nadbiskupova ureda, ni iz župnog ureda iz Međugorja.

3 - Catholic news agency objavila je 16. studenoga vijest: Kard. Christoph Schönborn posjetit će Međugorje, malo mjesto u BiH, gdje je šestero djece bilo svjedocima o navodnim ukazanjima Djevice Marije. Ali prema Bečkoj nadbiskupiji, posjet je „posve privatan“ i ne uključuje izjavu Kardinalovu o istinitosti ukazanja. Zamišljeno je da to bude posve privatan pohod, nije bilo zamišljeno da „ide na internet“, protumačio je o. Johannes Fürnkranz, Kardinalov tajnik.

4 - Dana 29. prosinca kard. Schönborn pojavio se u Međugorju, a pratili su ga mediji i sutradan i tako nekoliko dana. Vijesti su prenijele da je održao govor u crkvi sv. Jakova apostola i, ističući Očevo milosrđe, rekao: „Tko bi mogao ove stvari pokrenuti? Tko bi to mogao izmisliti? Čovjek? Ne, to nije ljudsko djelo“. Novinari su 31. prosinca pisali: „Dok su neki očekivali da će Kardinalov pohod Međugorju biti privatan, on je međutim iznenadio mjesto pokazujući se vrlo vidljivim. Proveo je vrijeme slaveći misu u crkvi sv. Jakova, penjući se na brdo ukazanja s vidjelicom Marijom Lunetti, moleći tiho u klanjanju, i, možda najznačajnije, držeći svoj govor u župnoj crkvi u pratnji franjevaca“.

5 - U svemu ovome moram priznati da sam osobno, kao dijecezanski biskup Mostarsko-duvanjske biskupije, ostao iznenađen. Razumijem da Kardinal Svete Rimske Crkve ima ovlast ispovijedanja i propovijedanja Evanđelja u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Ali, što se tiče javnih nastupa izvan vlastite biskupije, postoji i među biskupima neki crkveni običaj. Naime, biskup ili kardinal kad namjerava doći u drugu biskupiju i javno nastupiti, najprije se najavi mjesnomu biskupu, što i crkvena razboritost sugerira. Smatram da se ta crkvena razboritost i to uobičajeno pravilo posebno trebalo primijeniti u ovom slučaju.

6 - Iznenađen sam, jer se iz ureda kard. Schönborna do objavljivanja ove Izjave nitko nije javio, a pretpostavljam da je Kardinalu poznat stav Crkve o Međugorju, utemeljen na rezultatima komisijskih istraživanja i zaključaka da se ne može ustvrditi da se radi o „nadnaravnim ukazanjima ili objavama“. Njegov posjet Cenacolu odnosno s. Elviri, koja, usput rečeno, kao redovnica nema dozvolu boravka i djelovanja na terenu ove biskupije, mogao se također protumačiti kao potpora njoj. I ne samo njoj, nego i većem broju neposlušnih novih zajednica i vjerničkih udruga u Međugorju, koje u Kardinalovu pohodu mogu čitati ohrabrenje za svoj crkveni neposluh.

7 - Kao dijecezanski biskup navodim, i ponavljam, neke bolne činjenice.
- Najprije ističem mučni „hercegovački slučaj“ o župama koji se povezuje s „međugorskim fenomenom“ od samoga početka, kada se navodna međugorska pojava jasno stavila na stranu nekih tadašnjih neposlušnih franjevaca - jedan je od njih kasnije napustio i Red i svećeništvo - optužujući tadašanjega dijecezanskog biskupa zbog nereda.
- Mi sada imamo na terenu biskupije devet bivših franjevaca koje su njihovi vrhovni poglavari otpustili iz Reda manje braće, a Sveta Stolica izgon potvrdila. Iako suspendirani a divinis, oni se na uzurpiranim župama ponašaju kao zakoniti svećenici. Dok međugorska navodna pojava daje odgovore na najbanalnija pitanja radoznalih, ne čuje se s te strane nijedna riječ protiv te teške zloporabe, koja udara na jedinstvo ove mjesne Crkve.
- Imali smo žalosnu pojavu, 2001. god., da su neki franjevci, već otpušteni ili neki tada još neotpušteni, pozvali starokatoličkog đakona koji se predstavio kao „nadbiskup“ i u uzurpiranim župama „krizmao“ preko 700 djece. Razumije se: nevaljano i svetogrdno. A kao đakon predvodio je, nevaljano, i misu u više župa. Međugorska pojava o toj zloporabi sakramenta Duha Svetoga i Euharistije ni riječi!
- Imali smo bolnu činjenicu da su dvojica takvih svećenika išla starokatoličkom biskupu u Švicarsku s prijedlogom da ih zaredi za biskupe kako bi bili daleko i od Mostara i od Rima; da stvore formalan raskol, što je starokatolički biskup odbio.
- Imali smo dvojicu posebnih karizmatskih promotora i ideatora „međugorskoga fenomena“, istaknutih neposlušnika, Tomislava Vlašića, kojega su prošle godine njegovi vrhovni poglavari otpustili iz Reda manje braće, a Sveta ga Stolica, na njegov zahtjev, razriješila i svake svećeničke službe i obveze; i fra Jozu Zovku, lišena vršenja svećeničke službe u ovoj biskupiji od 2004. godine, kojega su također njegovi redovnički poglavari, prema novinama, povukli iz Hercegovine i onemogućili mu svaki kontakt s Međugorjem.

8 - Kardinal je ushićen pred činjenicom tolikih ispovijedi u Međugorju gdje se očituje Očevo milosrđe. Mi vjerujemo da se milosrđe Oca nebeskoga jednako očituje i u Međugorju i u svakoj župi ove biskupije, i prije i nakon fenomena Međugorja. Treba vidjeti duge redove vjernika pred ispovjedaonicama u svim župama, pogotovo o Božiću, Uskrsu, godovinama i krizmama. Mnogi kažu da su te ispovijedi u Međugorju jak dokaz da se Gospa „ukazuje“. Prema tom zaključku o brojnim ispovijedima Gospa bi se ukazivala u svim našim župama, a ne samo onim trima osobama jednom godišnje u Međugorju, i drugim trima svaki dan, uostalom najviše izvan Međugorja, pa navodno i u katedrali u Beču. Sve skupa do sada: oko 40.000 „ukazanja“! Štoviše, stječe se dojam kao da neki „vidioci“ određuju gdje i kada će se Gospa „ukazati“, jer se navodno ukazuje gdje i kada oni zažele. Nije li to nedopustiva manipulacija i s Gospom i uopće sa Svetim?
Ovom izjavom kao dijecezanski biskup želim upoznati vjerničku javnost da dolazak i javni nastup kard. Christopha Schönborna ne znači nikakvo priznanje autentičnosti „ukazanja“ vezanih za Međugorje. Žao mi je što je Kardinal ovim svojim dolaskom, nastupom i izjavama, sadašnjim patnjama ove mjesne Crkve dodao nove, koje ne pridonose njezinu tako potrebnu miru i jedinstvu.

02.01.2010.
http://www.katolici.org/kolumne.php?action=c_vidi&id=15764 

ponedjeljak, 18. veljače 2013.

Bog daruje lijekove


Intervju
Uz Svjetski dan bolesnika: Dr. Wighard Strehlow, voditelj Hildegardina centra, središta »kršćanske medicine«

Na blagdan Majke Božje Lurdske slavi se Dan bolesnika, kad Crkva pred bolesnike posebno stavlja moćni zagovor Isusa Spasitelja. Hrvatski jezik, tumače neki teolozi, ima određeni hendikep baš kad je riječ o pojmovima zdravlja, bolesti i spasenja. Naime, u mnogim se jezicima grčka riječ soteria prevodi kao zdravlje, a u hrvatskom jeziku kao spasenje. Vjerojatno bi i vjernicima hrvatskoga govornog područja bilo jasnije shvatiti Isusa Spasitelja kada bi »Isusova spasiteljska uloga« bila zapravo uloga Isusa koji ozdravlja, onoga koga liječi. Da Bog liječi ne samo dušu i tijelo, posljednjih nekoliko desetljeća svijet je, ponajprije u Europi njemačkoga govornog područja, počeo doslovnije shvaćati s ponovnim otkrivanjem žene koja je jedna od najvažnijih pojava u srednjem vijeku: Hildegarda iz Bingena. O njezinoj ulozi, fenomenu koji će zasigurno utjecati na daljnji razvoj ne samo teologije nego i medicine, razgovarali smo s voditeljem Hildegardina centra smještenoga na Bodenskome jezeru u malenome mjestu Allensbachu u Njemačkoj, dr. Wighardom Strehlowom. Taj je zaljubljenik u Hildegardino djelo rođen 1939, studirao kemiju na Tehničkom sveučilištu u Zapadnom Berlinu i najprije bio stručnjak za prirodne spojeve, kemiju povezanu s životnim namirnicama, odnosno biokemiju. Jednu je godinu studirao i na Sveučilištu Yale u New Haevenu u SAD-u te radio 13 godina kao kemičar u farmaceutskoj industriji sintetizirajući prirodne spojeve, radeći na antibioticima i lijekovima za psihička oboljenja. Interes za prirodnim liječenjem pojavio se nakon što je uvidio ograničenost kemoterapije kao metode. U to vrijeme mu je na životni put došao glasoviti liječnik dr. Gottfried Hertzka (1913-1997) koji je bio prvi liječnik koji je prakticirao medicinu Hildegarde iz Bingena. Više od 25 godina dr. Strehlow istražuje, radi s pacijentima i promovira diljem svijeta ono što je u srednjem vijeku započela Hildegarda, koja se u narodu slavi kao svetica, a pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. stavili su je u red velikih žena.


Život prepun izazova
Crkva i svjetska javnost tek su posljednja dva-tri desetljeća počeli snažnije otkrivati lik Hildegarde iz Bingena. Možete li je predstaviti našim čitateljima iz pozicije osobe koja sve ove godine »živi« s Hildegardom? Kako suvremenom čovjeku predstaviti Hildegardu iz Bingena?
DR. STREHLOW: Hildegarda je žena, redovnica, koja je, najblaže rečeno, zračila vrlo snažnom osobnošću, iako je živjela u središnjoj Njemačkoj u srednjem vijeku, u dvanaestom stoljeću. Bila je mističarka, proročica, promatrala je prirodu izbliza i pisala knjige o kozmologiji, teologiji, medicini, glazbi i politici. Čitavo njezino djelo, Corpus Hildegardicum, jedinstveno je djelo za sebe i postavlja se kao orijentacija za život i predstavlja ono što je bila Isusova volja, oni što bi Isus želio u ovome svijetu.

Rođena je kao plemkinja 1098. godine, a odgojena je kao benediktinka u benediktinskome samostanu u Disibodenbergu, gdje je živjela do svojih pedesetih godina života. Završila je ondje knjigu Scivias (Upoznaj putove svjetla) koja ju je u srednjem vijeku učinila vrlo slavnom. Nakon što je tadašnji papa pročitao tu knjigu, blagoslovio ju je i potaknuo da nastavi s pisanjem. To je ohrabrilo Hildegardu da napusti benediktinski samostan u Disibodenbergu i da podigne novi samostan u Rupertsbergu. Mnogi izvori svjedoče nam da je bila vrlo važan čimbenik u tadašnjoj teologiji i politici, a problema je imala samo sa svojim samostanom koji ju zbog slave i popularnosti nije želio pustiti. Zahvaljujući svojoj upornosti, uspjela je podići samostan u Rupetsbergu u kojem je mogla nastaviti svoje djelo. Imala je više nego sadržajan život, prepun izazova, i doživjela je duboku starost za ono vrijeme, kad je umrla 1179. godine imala je 80 godina.

Štovali su je kao sveticu
Napisala je deset knjiga. Na samu kraju života imala je problema s crkvenom hijerarhijom koja se vjerojatno nije lako nosila s obljubljenošću Hildegarde u puku i u velikoj zaštiti koju je uživala s više strana. Problem je nastao kad je jedan siromah pokajnik kojega je Crkva ekskomunicirala došao k njoj na vrata samostana, nakon što se ispovjedio, želeći umrijeti u miru s Bogom. Hildegarda ga je blagoslovila i kazala da će mu omogućiti kršćanski pogreb na samostanskom groblju. Ubrzo su došli predstavnici crkvene hijerarhije iz Mainza koji su je opomenuli što je pokopala ekskomuniciranoga čovjeka koji nije zaslužio biti pokopan na katoličkom groblju. Hildegarda je toj situaciji doskočila tako što je maknula križeve s nekoliko grobnih humaka i usred noći poravnala zemlju tako da se ne zna koji je grob čiji i gdje je jadnik pokopan. Komisija koja je trebala ispitati događaj bila je bijesna i zatvorila samostan zabranivši u njemu pjesmu, molitve i liturgiju, zaključavši vrata crkve. Hildegarda je to doživjela u osamdesetoj godini i strašno je zbog toga patila. Pisala je papi ogorčena zbog postupka mjesnih crkvenih vlasti. No odgovora dugo nije bilo. Napokon se oglasila i Sveta Stolica koja je samostanu omogućila slobodan nastavak bogoslužja. Ubrzo, nakon četiri tjedna, Hildegarda je umrla. Imala je viđenje točnoga dana svoje smrti, što se i ostvarilo 17. rujna 1179. godine. Narod ju je odmah poslije smrti počeo štovati kao sveticu tražeći od nje zagovor.

Kako se dogodilo da je nakon toliko stoljeća šutnje danas sve više onih koji rade po uputama sv. Hildegarde? Nakraju, Vi vodite Hildegardin centar koji okuplja stotine suradnika iz cijeloga svijeta.
DR. STREHLOW: Za sve u životu potrebno je pravo vrijeme. Točno je da se o Hildegardi šutjelo osamsto godina i da o njoj nitko gotovo da nije znao ništa. Sve do Drugoga svjetskog rata kad je liječnik dr. Gottfried Hertzka, bježeći od nacista, došao u Konstanz. Bio je to valjda jedini čovjek koji je pročitao Hildegardine knjige. Trebalo mu je 20 godine da ih prevede s latinskoga jezika na njemački, da protumači i razvije njezine te i da pronađe ljude koji će pristati na liječenje po Hildegardinim metodama. Napisao je knjigu »Tako liječi Bog«, koja je prevedena i na hrvatski jezik. Nakon te knjige Hildegardina medicina se čudesno proširila područjem oko Konstanza gdje su ljudi počeli željeti prirodno se liječiti kod dr. Hertzke. Oko g. 1983, kada je dr. Hertzka ušao u sedamdesete godine, želio je poći u mirovinu tražeći da ga netko naslijedi u njegovu djelu. Međutim, tada nitko od liječnika nije želio raditi po Hildegardinim principima - osim mene, iz farmaceutskog područja. Obećao sam dr. Hertzki nastaviti tamo gdje je on stao. Doista sam se divio životnom djelu toga čovjeka i volio sam to što je započeo. Tada smo krenuli zajedno intenzivno raditi i pisati knjige iz područja nutricionizma, farmacije, Hildegardine ljekarne, knjige s uputama za liječenje...

Medicina kojoj je u temelju vjera u Krista
Na čemu se temelji prirodna medicina Hildegarde iz Bingena?
DR. STREHLOW: Njezina se medicina temelji na vjeri u Krista, kristalno jasnom kršćanstvu koje nema apsolutno nikakve veze s ezoterijom i sličnim postupcima. Pazite, njezina je knjiga »Uzroci i liječenje bolesti« latinskoga naziva Cause et curae, prva i jedina kršćanska medicina u povijesti! To je medicina koja gleda u sve od Boga stvoreno, u biljni i životinjski svijet, u drago kamenje, a Hildegardi su u svemu tome otkrivena ljekovita svojstva, o čemu je pisala i u knjizi Physica. U tim se knjigama nalazi više od dvije tisuće recepata koji uključuju: bilje, cvijeće, začine, drveće, životinje, ribu, drago kamenje, ptice, plemenite metale... Temelj života je u energiji od Boga darovanoj. Svaki čovjek ima dar od Stvoritelja i mogućnost odgovornoga korištenja te energije. Upravo se ona može usmjeriti u jačanje našega imunološkog sustava i aktiviranja prirodnog procesa liječenja. Koliko je poznato, ni prije ni poslije Hildegarde iz Bingena nitko nije tako vidio životne temelje kao što je ona u svojim viđenjima to doživjela pišući knjige o teologiji, kozmologiji, medicini... Zato je bila savjetnica carevima, kraljevima, papama i običnom narodu.

Što im je Hildegarda savjetovala, odnosno što bi nama savjetovala, u osnovnim crtama?
DR. STREHLOW: Iz Hildegardina se djela može iščitati barem šest zlatnih životnih načela koje bi čovjek trebao slijediti. Prvo je načelo da su životne namirnice ujedno i lijekovi za život, drugo je da za zadržavanje i ponovno uspostavljanje zdravlja valja koristiti proizvode iz prirode. Treće što bi Hildegarda preporučila jest da se pazi na prirodni ritam spavanja te da se treba gibati. Moliti i raditi te uspostavljanje ravnoteže između ta dva načela četvrti je njezin savjet. Peto, kroz kupke, saune i druge načine potrebno je često čistiti tijelo od otrova koje se nakupljaju. I šesto, valja preobraziti psihosocijalne nedostatke u duhovnu radost, vitalnost i kvalitetne međuljudske odnose. Čovjek današnjice treba se vidjeti kao cjelovita osoba i kao takav, koristeći prirodne metode, zadržati svoje zdravlje...

Mora se priznati da ovo što ste rekli zvuči prilično jednostavno...
DR. STREHLOW: Čovjekovo zdravlje danas najvećim dijelom ovisi o njegovu životnom stilu i prehrani, što je širom svijeta znanstveno prihvaćeno - ali se još ne prakticira. Znanstvena istraživanja s pet kontinenata potvrdila su da čovjek uz ispravnu prehranu i disciplinirani životni stil može svoje zdravlje zadržati ili ga ponovno uspostaviti u više od 80% slučajeva, a tek 10% čine nasljedne bolesti, odnosno utjecaji okoliša. Kada bi ta činjenica barem bila glavna sastavnica zdravstvenih reforma!
Rekao bih da nema te tehnologije, znanstvenih istraživanja i razvoja koji toliko mogu utjecati na budućnost kao što to, poput lokomotive, može biti čovjekova želja za zdravljem, prevencijom i prirodnim liječenjem; želja koja se iz dana u dan sve više osjeća. Ta se želja za zdravljem, vitalnošću i srećom rađa među običnim pukom zapadnoga svijeta te postaje inovacijska snaga budućnosti. Čovjek osjeća duboku čežnju za svrhovitim životom, za ljubavlju i vječnim životom.


Iz slabosti u jakosti, do ozdravljenja
Nažalost, mnogi ljudi »normalnim« životom smatraju gubljenje smisla i preživljavanje iz dana u dan. Mnogi pate zbog toga što u životu nisu ništa učinili, a neki još uvijek nisu odlučili žele li uopće živjeti ili umrijeti. Taj osjećaj nezadovoljstva, nevoljenosti, osjećaj da je čovjek bezvrijedan čini čovjeka slabim i bolesnim. Neki tu prazninu ne mogu nositi pa spas pronalaze pretjeranom radu, alkoholu, drogama, seksualnoj neurednosti i drugim načinima koji bi ih odvukli od takvoga shvaćanja života. No svaki čovjek osjeti u životu da je ljubav sposobna do temelja promijeniti život. Hildegarda iz Bingena to je opisala u epohalno u »Knjizi o životnim zaslugama«, koju danas shvaćamo kao njezinu psihoterapiju. Popisala je trideset i pet jakih duševnih vrlina koje liječe te s druge strane trideset i pet mana koje blokiraju život i razaraju čovjekovo zdravlje. Kroz preobražavanje naših slabosti u jakosti nestaju blokade i oslobađa se snaga za ozdravljenje koje zahvaća čitavo čovjekovo tjelesno i duhovno biće.

No kako je Hildegarda dolazila do tih recepata?
DR. STREHLOW: Sve što je Hildegarda napisala bila su viđenja, od njezine prve knjige Scivias, potom druge o medicini i prirodnom liječenju, knjige o glazbi... sve je to napisano nakon viđenja. Sada pouzdano znamo da je u 12. stoljeću čudesno objasnila ono što se danas pokazalo znanstveno dokazanim. Prije 850 godina!


Razlika je u nuspojavama
Vjera je preduvjet za cjelovito liječenje čovjeka

Kad usporedite medicinu po napucima sv. Hildegarde i takozvanu »službenu medicinu«, do kojih se razlika dolazi?
DR. STREHLOW: To su dva potpuno različita svijeta! Prije nego što sam počeo s Hildegardinim liječenjem radio sam u farmaceutskoj industriji i radio sam sve »kemijske stvari«. Kao što znate, svi kemijski lijekovi imaju nuspojave i opasnosti koje prijete čovjekovu zdravlju i okolišu. Većina pacijenata nije ni svjesna što su sve kemijski lijekovi u stanju izazvati, unatoč tomu što su neke nuspojave navedene na uputama za uporabu lijeka. Prema nekim istraživanjima, pogrešno uzimanje kemijskih lijekova na četvrtom je mjestu uzroka smrtnosti, nakon srčanoga udara, tumora i moždanoga udara. Tko može objasniti to što su mnogi lijekovi povučeni iz upotrebe, a njihova je utemeljenost bila znanstveno dokazana.
Pitate me o razlikama. Dovoljno je reći da Hildegardini, prirodni lijekovi nemaju nuspojava. Dakle, niti jedan jedini njezin lijek ne izaziva nuspojave! To je velika razlika u odnosu na službenu medicinu. I što je vrlo važno, svatko treba biti svjestan da se pravo i potpuno izlječenje ne može dogoditi sve dok u uzrocima bolesti nisu otklonjeni i razlozi koji se nalaze u čovjekovoj duši.

Koliko je onda u bolesti važna vjera u Boga?
DR. STREHLOW: Isus je rekao: Vjera te tvoja spasila! Ako vjeruješ da ćeš ozdraviti, otvaraš vrata da se dogodi čudo. Drukčije rečeno, dopuštaš svojem imunološkom sustavu koji će ti pomoći da ozdraviš. Čim netko kaže »nema mi pomoći«, »ja sam izgubljen slučaj« i sve gleda negativno, blokira u sebi snagu za ozdravljenjem. Vjerovanje je moćno sredstvo i rekao bih preduvjet za bilo kakvo cjelovito liječenje čovjeka.
Čovjek mora biti svjestan; ma koliko se činilo da je svijet opterećen materijalizmom, ovo je ipak Božji svijet, a Bog djeluje i u lošim okolnostima. Svaka je osoba na ovome svijetu željena od Boga, Bogu je važna, vrlo dragocjen dio svijeta. I kao takvi, ljudi bi se trebali držati zajedno.


Prevencija, prevencija, prevencija!
Vama će to kao bivšem istraživaču u farmaceutskoj industriji vjerojatno biti poznato - da je prema nekim podacima ona na drugom mjestu u svijetu po profitu, odmah nakon ratne. Je li Vam bilo teško tolike godine raditi s druge strane farmaceutske industrije, preporučivati ljekovita sredstva kojih u ljekarnama jednostavno - nema?
DR. STREHLOW: U mojemu radu nije mi cilj raditi protiv farmaceutske industrije ili protiv službene medicine. Naprotiv, želim im sve najbolje. Nastojim isključivo raditi za pacijente. Mogu reći da mi jednostavno imamo bolje metode, što nakraju potvrđuje i službena medicina. I ona kaže da ako se ispravno hranite i ako imate ispravan životno stil možete izbjeći bolesti i do 80% posto. Mi koji radimo u skladu sa sv. Hildegardom radimo na prevenciji. Dakle, prevencija, prevencija, prevencija! Nitko ne želi biti bolestan, a svi žele ostati zdravi. Mi im govorimo kako se to može. Prevencija je, ponavljam, ključ Hidegardine medicine. Pazite, znanstvena istraživanja danas potvrđuju ono što je prije 850 godina i Hildegarda opisala, da se uz odgovarajuću prehranu na temelju pira (iskonska pšenica), voća i povrća u 40-55% slučajeva mogu spriječiti tumori. Slični bi se rezultati mogli dobiti za tisuće drugih bolesti. Svaki čovjek može kroz zdravu prehranu i životni stil štititi svoje zdravlje. Treba biti svjestan da stručnjaci cjelokupan državni zdravstveni sustav država ne mogu jamčiti zdravlje. Tko želi biti zdrav mora za to donijeti odluku te svoj život uzeti u »vlastite ruke«. Dobra je, dakle, vijest da je moguće oboljenja od raka upola smanjiti samo kroz zdravu prehranu. Prema nekim podacima, samo je u Njemačkoj godišnje moguće 200.000 ljudi sačuvati od bolesti raka. Zbog svega toga čovjek ne bi izbor namirnica trebao prepustiti slučaju.

Dobro je promijeniti način života. Zašto to ljudi ne čine?
DR. STREHLOW: Ljudi se teško mijenjaju jer jako je teško mijenjati sustav. Sve dok ljudi žive koliko toliko sretno nemaju potrebe za promjenom sustava. No čim se razbole trebaju mijenjati nešto. Čovjekov način života utječe na njegov imunološki sustav koji kad je razoren, javlja se i razvija mnoštvo autoagresivnih bolesti. Zbog svega toga treba mijenjati način prehrane i životni stil.
Hildegarda je napisala knjigu o životnom stilu gdje je vidjela dva svijeta. Bit ću slobodan protumačiti prvi svijet kao svijet materijalizma, svijet novca i drugi svijet kraljevstva Božjega. Ta dva svijeta karakteriziraju poroci i kreposti, ona ih je opisala trideset pet. Naprimjer, započinje s ljubavlju i načinom na koji živimo u društvu u slobodi i harmoniji, a s druge je strane način na koji punimo vlastiti džep i ego.
Rekao bih da 80 posto populacije živi u materijalističkom svijetu i ne želi se mijenjati. Tome nasuprot stoji Hildegardin pogled na svijet. Ona kaže da možeš imati novca i vlasništva koliko god želiš, ali sreća nije nužno u tome.

Koliko je organizacija, koliko ljudi uključeno u Hildegardinu mrežu?
DR. STREHLOW: Hildegardin centar na Bodenskom jezeru središte je Hildegardine medicine. Kroz naše je edukacije dosad prošlo oko tisuću liječnika i osoba koje se bave prirodnim liječenjem ili savjetovanjem. Što se svijeta tiče, u Americi se gotovi nitko ne bavi Hildegardinom medicinom, u Australiji ih je tek nekoliko, u Singapuru jedna osoba, nekoliko u Engleskoj, snažna grupa u Švedskoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj, u Austriji i Švicarskoj, a znam da netko radi po principima sv. Hildegarde i u Hrvatskoj i Poljskoj. Redovito organiziramo kongrese u nekoliko zemalja gdje izmjenjujemo iskustva.

Mnogi bi liječnici i preporučili prirodno liječenje no žale se da nemaju kliničke podatke o lijekovima. Kakva je u tom smislu situacija s lijekovima sv. Hildegarde?
DR. STREHLOW: Znanstvenik sam i mogao bih ponešto reći i o tome. Znanost je vrlo važna i bez novca je bitno ograničena. No kad se spoje znanost i novac, dolazi se često do pogrešnih podataka. Gotovo sva farmaceutska industrija sponzorira klinička istraživanja. Takve kliničke podatke mi ne trebamo. U Hildegardinu centru nemamo novca za velike studije, no zato individualno pristupamo svakom pacijentu, skupljamo iskustva i imamo ozbiljnu dokumentaciju.

Kakva je budućnost Hildegardine medicine?
DR. STREHLOW: Vidim veliku budućnost jer se materijalistički svijet polako uništava, umire sam od sebe. Zdravstveni je sustav sve više bolestan i sve je manje onih koji žele biti liječeni na taj način, često trovani lijekovima, i nitko nije sretan što se troši toliko novca koji si malo tko može priuštiti...

Glas Koncila 7 (1860) | 14.2.2010.

ponedjeljak, 11. veljače 2013.

Svjedočanstvo - predbračna čistoća

Predbračna čistoća
Tekst je malo duži ali da se pročitati, zanimljiv je, ja kad sam ga počeo čitati nisam mogao stati, zanimljiv je i istinit!!!
Pozdrav i Božji i Marijin blagoslov!
(to je pismo jedne djevojke koja je živjela predbračnu čistoću)

Hvaljen Isus \ i Marija!

Dragi pater Ivančić,

obraćam vam se u nadi da ćete barem razmisliti o ovome o Čemu vam želim pisati. Moje ime je Josipa Džojić. U braku sam s mužem Domagojem nepune četiri godine. Imamo dvogodišnjeg sinčića Emanuela. Stanujemo u Zagrebu, župa Sveti Antun Padovanski. Nedavno sam na Radio Mariji slušala duhovne vježbe koje ste vodili. Zapravo nisam ih slušala u cijelosti, jer se brinem za dijete, pa kad uspijem onda nešto čujem. No jedne večeri čula sam upravo nešto što me jako dirnulo i potreslo jer sam se prepoznala u tome. Radi se, naime, o predbračnoj čistoći. Ne znam sada vaše točne riječi, no objašnjavali ste koje su posljedice predbračnog odnosa i jako me se dojmilo kad ste na tako divan i jednostavan način rekli kako se mladi ako prije braka stupaju u spolne odnose potroše, odnosno rekla bili, krivo upotrijebe, ono što je Bog namijenio za brak. Vi ste to puno ljepše izrekli, ne sjećam se točno riječi, no znam da sam to doživjela kao da meni govorite, jer upravo je to moj slučaj. Tek nakon dugih godina pogrešnog hodanja s mladićima, i nakon totalnog sloma, došla sam do Istine koja je tako lijepa, a ja sam je otkrila tek nakon brojnih pogrešaka koje su u meni ostavile teške rane i ožiljke koji me i danas muče. Naime, zašto vam sve to pišem. Pišem vam stoga, što se često zapitam, što bi bilo da mi je to netko ranije ispričao i uveo me u istinu. Ja sam oduvijek htjela kako treba, znači bez odnosa prije braka, no to je uvijek izgledalo nemoguće i bilo je nemoguće, jer nisam znala kako stvari stoje između muškaraca i žena. Na duhovnim vježbama nisam zamijetila ni da vi o tome pričate, a upravo samo o tome treba pričati, jer mladi to ne znaju, a koliko sam primijetila ni stari, pa čak ni većina svećenika. Zato vam želim iznijeti svoju istinu, a vas neka Bog nadahne i blagoslovi da to razumijete kako je Njegova volja.
Potrebno je ući u srca mladih ljudi koji postavljaju tolika pitanja o hodanju i braku da bi im se znao dali ispravan odgovor. Ako mladi postavljaju tolika pitanja vezana uz tu temu, znači da su zainteresirani za čisto hodanje, no treba im dati efikasan i potpun odgovor. Cijelu istinu koja će osloboditi svakoga tko je bude imao srca čuti. UZROK SVIH TIH PROBLEMA VEZANIH UZ OVU TEMU (predbračne čistoće i sretnog braka) SU POLJUPCI I TJELESNE NJEŽNOSTI. Jedina ispravna i potpuna definicija čistog hodanja je: ČISTIM HODANJEM PODRAZUMIJEVA SE TAKAV NAČIN DRUŽENJA DVOJE MLADIH SUPROTNOG SPOLA U KOJEM NEMA PRISUTNOSTI NIKAKVIH TJELESNIH NJEŽNOSTI, PA NI POLJUBACA, NITI DRŽANJA ZA RUKE! Sto to znači?
Krenula bih s vlastitim primjerom. Sada mi je 27 i pol godina, a Domagoju 29 i pol. Prije vjenčanja hodali smo deset mjeseci i to je bila borba na život i smrt, najviše zbog neznanja i pogrešnih informacija o muško-ženskim odnosima. Od samog početka odlučili smo 'čisto hodati' no u to se ubrajalo samo to na nećemo imati odnos prije braka. Poljupci i držanje za ruke otpočetka su bili sastavni dio naše veze. No, nekako je uvijek sve vodilo prema odnosu. Domagoj je stalno imao problema s čistoćom, a ja s bludnim mislima. Trudili smo se i imali volju, no nikako nam nije polazilo za rukom da uistinu budemo čisti. Iako nismo imali odnos, osjećali smo se prljavima, jer smo zbog poljubaca i dodira zapravo neprestano bili u grešnoj prigodi, no to nam tada još nije bilo jasno. Tek kada nam je Bog na naš put stavio iskusnog svećenika koji se bavi ovim problemima, stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Znači, mi smo uistinu imali volju, želju, čak smo zajedrio i molili, redovito sudjelovali na svetoj misi, ispovijedali se i pričešćivati, čvrsto odlučujući svaki put ispočetka kako ćemo ostati čisti, no stalno smo se vrtili u krug. Tek nam je pater Vatroslav Frkin uspio pomoći time što nas je uveo u cijelu Istinu. Patera Frkina mnogi ismijavaju, a većina svećenica se ne slaže s onim što on propovijeda na ovu temu, držeći ga za Čudaka sa zastarjelim shvaćanjima. Domagoj i ja i svi koji smo prošli kroz Isusove ruke preko patera Vatroslava čvrsto vjerujemo daje to jedini pravi put, jedina istina. A o tome svjedoči knjiga "Uslišane molitve mladića i djevojke" od patera Vatroslava. Često muči mlade, posebno djevojke, pitanje nevjere, pa tako često imam prilike čuti kako se mladi žale da je ne moguće danas čisto hodati jer je utjecaj svijeta i društva prejak, te mladić ako mu se djevojka uskraćuje, odlazi za drugom ili ode u prijevaru i slično. Mladi čak i imaju volju i želju za čistim hodanjem, jer to je iskonski i usađeno u nas, no nemaju recept kako to izvesti. Nema nikoga tko će im dati potpunu istinu koja će ih osloboditi i dati im snage i slobodu da zgaze sve ono što im svijet i zatrovani mediji pokušavaju podvaliti i nametnuti. I sama sam tako razmišljala i često sam imala prilike čuti djevojke kako govore: "AKO GA JE NE ZAVEDEM, DRUGA ĆE GA OTETI. AKO MU SE JA USKRATIM OTIĆI ĆE DRUGOJ, JER MUŠKARCI SU JEDNOSTAVNO TAKVI. ONI NE MOGU BEZ ODNOSA I NEMA IZUZETAKA." A to, naravno, nije tako. No ako se mladića za vrijeme hodanja izaziva poljupcima i nježnostima, a pritom mu se uskraćuje sam odnos, onda je itekako mladić u napasti da ili prevari djevojku ili se mora samozadovoljavati. Djevojke tad znaju reći da su muški izopačeni i da im je samo odnos važan, no problem je u tome što ih upravo te iste djevojke ni ne sluteći zloupotrebljavaju tražeći od njih poljupce i nježnosti i dajući im isto, a ne dajući im sam odnos. To jednostavno nije pošteno prema muškarcima.
Kakav bi to Bog bio da je stvorio takve muškarce! Mene, su isto slično uvjeravali još kao djevojčicu, kako muškarci ne mogu biti vjerni i kako je sasvim prirodno da se okreću za drugim ženama i da gledaju pornografiju, jer to njima jednostavno treba. Sjećam se kako sam bila slomljena, jer sve za čime sam čeznula bila je vjernost, odanost, razumijevanje, ljubav. Danas nas sa svih strana napadaju s takvim lažima pa s jedne strane i zbog toga djevojke oblače na sebe tako vulgarnu i neprimjerenu odjeću. A istina je tako lijepa. Željela bih daje čuju svi ljudi svijeta, pa da konačno dozive oslobođenje oni koji je imaju srca čuti.
Znači, Bog je stvorio muškarca takvog da mu se žena uvijek sviđa, da mu je privlačna, odnosno da ga nešto vuče k njoj. Ženu je opet stvorio upravo takvu da se svidi muškarcu i da ga privuče. Svijet je to dakako, zloupotrijebio. Bog je zamislio da jedan muškarac voli jednu ženu i da ga ona privuče, što znači da bi žene trebale biti odjevene tako da ničim ne ističu ljepotu svoga tijela, jer su već samim time što su žene, dovoljno lijepe i privlačne. Danas su, nažalost, žene, pa čak već i djevojčice, toliko razgolićene da svaki muškarac može vidjeti svaku ženu i zato je u svijetu sve tako prljavo i grešno. Muškarac bi ženu trebao vidjeti razodjevenu tek u sakramentalnom braku. Sada se, normalno, postavlja pitanje kako onda danas u takvom svijetu ostati normalan, pronaći vjernu ženu i vjernog muškarca i živjeti po nauku svete majke Crkve te ostati vjeran do kraja? Isus nam je omogućio da i to bude moguće, a da to ostvarimo moramo Ga poslušati i predati Mu se jer On bolje od nas zna što je za nas najbolje. Bog je donio Zapovijedi radi nas da bi nam bilo lakše. On nas je stvorio pa tako zna Što nam pomaže a što nas uništava. Trebamo mu stoga biti vjerni i živjeti Njegove zapovijedi, Njegov nauk. Iz iskustva i svog sadašnjeg života kojeg živim, vidim da je moguće, unatoč zavodljivosti svijeta ostati Božji, no za to je potrebno otvoriti vrata svoga srca i dati ključeve Bogu.
Znam da djevojke u svojoj biti Čeznu za vjernim, odanim, nježnim, brižnim mladićem, koji će biti pun razumijevanja, koji nije nasilan, ali je odgovoran, staložen i čvrst na riječi i djelu. To je moguće ostvariti i to nam Bog i daruje, no trebamo se za to potruditi. Jednako tako moguće je pronaći brižnu, nježnu, savjesnu, lijepu, plemenitu i pametnu ženu, jer u biti su sve takve ako su uistinu Isusove, a ne svjetovne. Za takvo što potrebna je prije svega spremnost na poslušnost i na odricanje i žrtvu koja se sastoji od sljedećeg: MLADIĆ I DJEVOJKA ZA VRIJEME HODANJA MORAJU SE ODREĆI SVIH OBLIKA TJELESNE NJEŽNOSTI (pa i držanja za ruke, a o poljupcima da i ne govorim)! To je jedina ispravna definicija čistog hodanja i to iz sljedećih razloga:
1). Poljupci za vrijeme hodanja toliko uzbuđuju mladiće da oni redovito imaju problema s čistoćom. Ne stoga što su nastrani, već stoga što ih je Bog takve stvorio. Naprosto je usadio u njih poticaj za stvaranje novog života. Osim toga, muškarac ima prirodan nagon prema ženi, pa čemu ga onda još dodatno raspaljivati poljupcima.
Kod žena je to znatno drugačije. Ženu poljubac također uzbuđuje, no prije svega je opušta i vezuje za mladića. Znači, djevojka se već i samim poljupcima i duševno počinje vezati za mladića, htjela ona to ili ne.
Nadalje, žena satima može uživati u poljupcima i nježnostima, a da pritom može, ali ne mora doći do odnosa. Njoj je jednostavno lijepo, dok muškarca to izluđuje. Uglavnom mladići kažu da bi radije hodali bez ikakvih tjelesnih kontakata nego s poljupcima i nježnostima, a bez odnosa. Opet ne zato što su izopačeni, već stoga što ;m takvo izluđivanje predstavlja i stanovitu bol u testisima koja se čak zna i proširiti na trbuh, pa čak imaju problema s hodanjem dok se to ne smiri. Na kraju to rezultira ili masturbacijom ili frustracijom. Dok je ženi lijepo i ugodno u poljupcima i nježnostima, muškarca to izluđuje, jer je njemu već sam poljubac početak odnosa. Imala sam prilike čuti da je to muškarcima kao kad bi vam netko stavio u usta najfiniju čokoladu ili najomiljenije jelo i rekao vam da ga ne smijete progutati. Ako pak živeći čistoću ne smijete misliti o nečistim stvarima onda je to kao da ne smijete ni pomisliti da biste tu 'čokoladu' progutali niti smijete uopće misliti kako je ukusna. To je slično tome ako se izlažete nježnostima. Slično tome muškarci doživljavaju poljupce i nježnosti, ako oni ne rezultiraju odnosom. DJEVOJKE TO NE ZNAJU, pa se žale kako je muškarcima stalo samo do odnosa i da oni bez toga ne mogu pa im one ipak na kraju popuste jer ih 'vole', a ne znaju da je to sve zbog poljubaca i nježnosti koje su djevojkama toliko važne. Uvjeravam vas da to jako malo žena zna. Njima je maženje jednostavno lijepo, došlo do odnosa ili ne. Stoga je bitno naglasiti daje mjesto bilo kakvim tjelesnim nježnostima tek u braku. Sve ostalo je građenje kuće na pijesku. Za vrijeme hodanja postavljaju se temelji i to čvrsti i postojani samo i isključivo ako se čisto hoda. Kuća se gradi tek u braku!!! Sad bi djevojke mogle reći da to nije fer jer je sve opet podređeno mladićima i zašto se opet one zbog njih moraju odricati nježnosti i poljubaca koje im toliko znače. No stvar je vrlo jednostavna. Ako djevojka želi vjernog i prirodnog, odgovornog i savjesnog muža kakvim ga je Bog stvorio, mora mu pomoći da se oblikuje u njega. A to će učiniti upravo izbacivanjem svih oblika tjelesnih nježnosti za vrijeme hodanja. Kasnije ću objasniti zašto. Znači, kod mladih nije problem toliko u spolnom odnosu i mnogi ga se spremno odriču prije braka, no ubrzo shvate daje to nemoguće (a nemoguće je - uz nježnosti!) i pokleknu jer ne znaju da i poljupci i druge tjelesne nježnosti koje ih i dovedu do odnosa, pripadaju braku, a ne hodanju Nije uputno svrstati njih među one kojima je samo do tjelesnosti ili koji ne teže višem stupnju ljubavi, oni do tog 'višeg' neće nikada moći uz nježnosti. Prirodno je opeci se ako diramo vatru. Čudno je ako se ne opečemo. Samo nenormalni mladići neće biti u napasti čistoće uz nježnosti i poljupce, a mi kao da upravo takve tražimo. Ostati čist u duši i u srcu do braka moguće je isključivo izbacivanjem svih oblika tjelesnih nježnosti, jer su one grešne prigode, a sv. Pavao nam govori da se svake sjene zla klonimo.
2). Kada mladić i djevojka za vrijeme hodanja potpuno izbace poljupce, vrlo brzo i samo držanje za ruke počinje mladića uzbuđivati i uznemirivati. Djevojke se tada obično smrtno uvrijede i naljute, no kad bi znale istinu svojevoljno bi se unaprijed odrekle toga kako bi zaštitile svog voljenog i pomogle mu da izraste u pravog i odgovornog muškarca, umjesto da se poljupcima i tjelesnostima, ni ne znajući poigravaju s njime ostavljajući ga da ostane nezreli i neodgovorni dječarac koji nikad ne dozrije za brak. Prema tome, zaključak je sljedeći: za vrijeme hodanja potrebno je odreći se SVIH vrsta i oblika tjelesnih nježnosti. Ne zato što je to fanatizam i pretjerivanje, već da budemo čisti i neporočni pred Bogom i time sebi omogućimo uz Božju pomoć, sretan i uspješan brak.
Nadalje, mladićima je (koliko sam upućena od svog muža i naših znanaca) i bez djevojke teško očuvati čistoću, a kamoli ako je uz njega djevojka koja ga ljubi i dodiruje, pa makar samo ruku pod ruku. Najbolji dokaz za to, kao što i sami znate su neki od svetaca koji su primjenjivali drastične tehnike i načine ne bi li pred Bogom ostali čistog srca, uma i tijela, a nisu imali žene, već su bih redovnici. Stoga je beskorisno mlade uvjeravati u mogućnost hodanja bez odnosa, ako su prisutni poljupci i nježnosti i to im je potrebno naglasiti jer oni to ne znaju ili ne žele znati. Cesto nisu ni svjesni niti znaju koliko se zapravo muškarci i žene razlikuju, zbog čega i dolazi do katastrofa.
Još jednom napominjem kako je ženama, djevojkama teško zamisliti takvo hodanje bez nježnosti i poljubaca , jer one to ne mogu razumjeti stoga što nemaju takvih problema s čistoćom. Sazdane su potpuno drugačije, pa su zbog neznanja o bitnim razlikama između njih i muškog roda, često same krive kad na kraju budu prevarene ili odbačene. To uistinu nije lako za jednu djevojku, ženu. Ja kao djevojka morala sam se za vrijeme hodanja odreći baš svega što mi je najviše značilo i trebalo. Znači, nježnosti, poljubaca, zagrljaja, milovanja. Nisam mogla razumjeti zašto to trebam učiniti, no učinila sam preko svoje volje iz poslušnosti i Bog mi to sad u braku mnogostruko neprestano vraća. Djevojkama je to toliko teško i čak možda i nezamislivo da mi je jedna djevojka spontano u afektu rekla: "Kad bi me dečko tražio da hodamo bez poljubaca, odmah bi ga ostavila!" Zato se mladići i ne usude sami sebi, a još manje djevojci priznati koliko im poljupci i nježnosti odvojeni od odnosa, smetaju i škode. Jednom je netko rekao kako nam Bog nikad ne uzima naših radosti ako nam ne sprema još veće i obilnije. Domagojev i moj sadašnji život dokaz je za to.
Mladi se parovi obično zaklinju da baš o svemu otvoreno razgovaraju a o ovim pitanjima ipak ne progovaraju i spontano nikada ne dođu do ovih spasonosnih činjenica.
Ukoliko djevojka ta saznanja o čistom hodanju ne uzme za vrlo ozbiljno i ne posluša, te nastavi s poljupcima i nježnostima, kasnije se redovito žali kako mladić nije mogao bez odnosa pa je morala popustiti, ih ju je prevario jer nije popustila, ili uspiju doći do braka bez odnosa, no mladić nije sazrio za brak, jer nije imao priliku, te u braku zbog toga dolazi do teških problema i nesuglasica upravo zbog toga što se mladić za vrijeme hodanja morao boriti s čistoćom umjesto da je duševno sazrijevao. Samo da pojasnim, navest ću jedan primjer. Ukoliko se ne hoda čisto djevojka i mladić ne sazriiju potpuno, osobito mladić, te u braku redovito dolazi do nepremostivih problema iz razloga što mladić za vrijeme hodanja zbog tjelesnih nježnosti nije imao prilike otkriti da kod žena postoje takozvane emocionalne krize, te kad do njih u braku dođe, potpuno pogrešno se ponaša prema djevojci, jer ju sudi po sebi, po tome kakav je on i što bi on učinio da je na njenom mjestu.
Emocionalne krize, koje muče žene s vremena na vrijeme, a kojih ni same žene nisu u potpunosti svjesne, jer se one najlakše, no opet teško, otkrivaju samo kod čistog hodanja, velik su problem . velika tema za razgovor i objašnjavanje, pa se sad neću upuštati u to.
Samo da se ,zna koliko su teške i bolne posljedice nečistog hodanja. Takve krize neminovno
dovode do razvoda ako ih se ne prepozna i ne nadvlada muškom razboritošću i emocionalnom podrškom.

Djevojka i mladić za vrijeme hodanja moraju postati najbolji prijatelji, a ne ljubavnici. Djevojka mladiću mora biti anđeo čuvar i pristojno se oblačiti. Za vrijeme hodanja djevojka mladića zavodi isključivo DUŠEVNO, a ne TJELESNO, a to znači da prije svega moraju postaviti temelje da postanu jedna duša kako bi u braku mogli postati i jedno tijelo. Vrlo važno i ključno je napomenuti još jednu stvar u koju djevojke uglavnom nisu upućene, a ta je da mladića tjelesno znači tijelom, može vezati i više djevojaka, dok ga dušom uz sebe može vezali samo jedna. Ili jednostavnije, grubo rečeno, mladić može dijeliti postelju s više žena, no voljeti može i prianjati samu uz jednu i (o upravo uz onu za koju je vezan dušom. A dušom će prionuti uz onu koja mu se za vrijeme hodanja potpuno tjelesno uskraćuje čuvajući ga od duha bludnosti i time mu omogućava da potisne i pobjedi svoje tijelo kako bi duša preuzela glavnu riječ. Odnosno, čistim hodanjem djevojka mladiću pomaže da obuzda svoje nagone koji žele zagospodariti njime ako ga se izaziva tjelesnostima. Djevojke izgleda uopće nisu svjesne s kakvom vatrom se igraju kad pokušavaju bili zavodnice ili tek mazne djevojke. Kad mladić duševno prione uz djevojku, ta povezanost duša jača je od tjelesnog nagona koji bi ga mogao odvesti drugoj, a i kad je duševno vezan s jednom, drugačije i tjelesno gleda na druge djevojke, jer ga ta duševna povezanost sve više usmjerava na njegovu družicu i činije posebnom i jedinstvenom za njega. Tako svjedoči moj muž.
Nadalje, djevojke čini se ne znaju da se mladići mogu zaljubiti u samo jedan dio njihovog tijela, na primjer, noge ili grudi One to ne mogu razumjeti niti to znaju zato što kod njih to nije slučaj Žena se daje cijela i dušom i tijelom i tako i voli, dok muškarac ne. Kod muškarca su te dvije komponente odvojene i kao da jedna ganja drugu. Jedan spisatelj lijepo je to izrekao u slici: Djevojke, odnosno žene su poput vaze ili broda, cjelovite, kad prednji dio broda skreće, s njime zaokreće cijeli brod, dok su muškarci u odnosu na svoje nagone poput goniča mnoštva pasa koje stalno mora bičem skretati i usmjeravati da svaki ne ode na svoju stranu, već da idu u istom pravcu. Upravo iz tog razloga redovito možemo vidjeti kako djevojke brzo dozriju za brak, dok bi se mladici još malo 'zezali'. Onda djevojke namjerno zatrudne kako bi natjerale mladića u brak i što je onda prava katastrofa u kojoj najviše stradavaju nedužna djeca.
Bog je stvorio ženu da muškarcu bude pomoć, a ne odmoć. Muškarci su nam danas takvi kakvi jesu jer ih žene sude po sebi, a oni su potpuno drugačije sazdani i na drugačiji način djeluju Muškarac i žena su poput dvije potpuno različite puzzle koje se savršeno uklapaju. Tu leži problem i rješenje problema današnjih obitelji.
Jedino i isključivo čistim hodanjem djevojka će uspjeti odgojiti mladića da joj bude u braku savjestan, vjeran, odgovoran, nježan, brižan, muž, zato što će tada biti duševno vezan uz nju, a što to znači može se otkriti jedino čistim hodanjem. Sto znači duševno i tjelesno sazreti za brak?

MUŠKARAC/MLADIĆ
1). Muškarac duševno počinje sazrijevati kada ga tijelo prestane ometati u tome, a to je moguće samo ako mu se djevojka dok hodaju tjelesno potpuno uskraćuje i ne traži od njega daju obasipa poljupcima i nježnostima Baš naprotiv, ona mu mora postati 'anđeo čuvar' i štititi ga od bludnosti te mu time pomaže da ovlada svojim nagonima koji u protivnom počinju vladati njime, te mu blokiraju mogućnost duševnog napretka, koji je ključ uspješnog i sretnog braka a to je onaj u kojem će ljubav uvijek rasti. Iako često možete susresti muškarce, mladiće koji kažu da to nije istina i da oni nemaju tih problema, no to su uglavnom oni koji masturbiraju i koji nisu obraćeni. A om su sasvim druga priča, kao i neobraćene djevojke Vrlo je važno potpuno krenuti za Isusom.

/

Da bi se mogao razumjeti i prihvatiti ovakav način hodanja. Inače je to ludost i pretjerivanje, a za neke čak i fanatizam ili bolest.
Duševno sazreli, nadalje znači upoznati sebe kao muški spol i nju kao ženski spol. Prepoznali sebe kroz nju i nju kroz sebe. Podijeliti s njom najdublje tajne koje se čistim hodanjem svakodnevno otkrivaju u nama i podijeliti s budućim supružnikom sve spoznaje do kojih dolazimo za vrijeme čistog hodanja, a kojih bude pregršt. Podijeliti tajne i saznanja o spolnosti, otkriću sebe, proniknuti u dušu njega/nje, prepoznali razlike i razgovarati o njima, o načinu na koji doživljavamo stvari, zašto smo povrijeđeni, što nas je to povrijedilo, zašto na taj način reagiramo na određene događaje. Svi ti iscrpni i bogati razgovori na kraju rezultiraju duševnim preplitanjem i sjedinjenjem tako da mladić i djevojka pred vjenčanje gotovo osjećaju bol u duši kada se razdvoje i odu svaki svojoj kući te nepotpunost bića kad nisu zajedno I jedno i drugo svjesno i jasno osjećaju i žive potrebu za zajedničkim životom i stvaranjem. Otprilike je potrebno oko 6 mjeseci da mladić i djevojka potpuno sazriiju za brak, ako otpočetka hodaju čisto i sveto. No ako se malo zezaju i krše pravila, to se može odužiti i do dvije godine, no tada već ostaju posljedice koje dolaze na vidjelo u braku. To je bio slučaj kod Domagoja i mene Uzrok svim našim poteškoćama i nesuglasicama kad smo, se vjenčali, pronašli smo u kršenju pravila, odnosno u trenucima kad smo popustili strastima za vrijeme hodanja. Zbog toga nam je prva godina braka bila izrazito burna i naporna, te nam je trebalo otprilike dvije godine da popravimo ono što smo propustili ili slomili dok za vrijeme hodanja nismo čisto hodali. To su jako važne i opasne stvari i nije se igrati s tim, jer za tren oka se može dogoditi da požalite što ste se vjenčali. Imamo brojne primjere danas za to.
2) Tjelesno sazreti znači biti tjelesno zdrav i odgovoran. Muškarac tjelesno sazrijeva ako se za vrijeme hodanja potpuno odrekne svih oblika tjelesnih nježnosti kako bi uspio i naučio ovladati svojim spolnim nagonima i potisnuti ih tamo gdje im je mjesto, te se postepeno time uvježbava i uči suzdržavanju od tjelesnosti u braku ako to bude potrebno, npr ako žena mora čuvati trudnoću, zbog bolesti, ili nekog drugog opravdanog razloga. Ako je to za vrijeme hodanja naučio, neće biti isfrustriran, nervozan, hladan, te možda učiniti i preljub ili samoblud, već će u tim zajedničkim trenucima suhoće, nježno i prirodno o tome razgovarati sa ženom, kako su to činili za vrijeme hodanja ako su čisto hodali, i znati će zajednički to najbezbolnije i kvalitetno premostiti A strogo čuvanje trudnoće 9 mjeseci nije rijetka pojava.

ŽENA/DJEVOJKA
Kod žena, odnosno djevojaka duševno i tjelesno sazrijevanje idu ruku pod ruku. Jedno slijedi drugo. To znači da će djevojka za vrijeme hodanja dok se bude potpuno uskraćivala svome mladiću spoznati koliko je taj mladić zapravo drugačiji i uzvišeniji od onog što je ona mislila. I tek tada će moći upoznati muškarca kakvim gaje Bog zamislio. Često se desi da se djevojke, kad muškima pruže prilike da zaista budu muškarci u punom smislu, (a to znači ako im se tjelesno potpuno uskraćuju za vrijeme hodanja), ugodno iznenade kad vide koliko su oni nježni, sućutni, pouzdani, vjerni, odgovorni, marljivi. Treba vremena za to, no ako ih vodi prava ženska ruka koja ih čuva od bludnosti, oni postaju upravo takvi. Pa Bog je upravo i stvorio ženu da muškarcu bude pomoć. Nažalost danas se to zloupotrebljava uglavnom zbog neznanja i zbog pogrešnih informacija.
Nadalje, djevojka će početi shvaćati kako dodiri i poljupci nisu jedini način da joj mladić iskaže ljubav i pažnju i iznenadit će se kad vidi koliko uspješno muškarac to može izvesti bez ikakvih tjelesnih kontakata. Tko to jednom doživi znat će zašto je jedino čisto hodanje ispravno i zašto jedino ono daje rezultate Tek kad se prekinu sve tjelesnosti za vrijeme hodanja, tek tada mladić može početi izrastati u pravog muškarca kakvim gaje Bog zamislio. Imate muških osoba koje imaju preko 40 godina, a još uvijek su kao djeca, jer im nije dana prilika da postanu muškarci. Tako danas često čujemo od žena kako si muškarci nesposobni i manje vrijedni od žena, jer su kao djeca. A zapravo su same žene uglavnom krive za to, jer ih nisu znale ili htjele usmjeriti na pravi put. (Sad bi netko neupućen mogao reći da to znači da svećenici i redovnici zauvijek ostaju nezreli dječarci, no to nije istina. Oni su zaručeni s Isusom i njih direktno Isus odgaja, naravno ako mu to dopuste.) Jednako tako, kad se djevojka za vrijeme hodanja odrekne svih tjelesnih nježnosti, izgrađuje se u ženu kakvom ju je Bog zamislio, brižnu, nježnu, čuvaricu, njegovateljicu, pomoćnicu... I tu istinu o sebi, oboje otkrivaju tek čistim hodanjem. Tek kad ona prestane biti zavodnica, postaje ŽENOM.
Dok se za vrijeme hodanja ne prekinu sve tjelesne nježnosti, ponašamo se prema svojim mjerilima i standardu, a kad izbacimo nježnosti počinjemo prerastati u iskonsku Božju djecu.
Znači, čistim hodanjem mladić i djevojka nauče razgovarati i razgovorom rješavati i najteže probleme, upoznaju sebe kroz budućeg bračnog druga, otkrivaju te tako dragocjene i fine pojedinosti do kojih se dolazi samo na ovaj način. Stoga kad dođu u brak posve su spremni i upućeni u pojedinosti i bogatstvo cjelokupnog bračnog života i u taj uzvišeni čin bračnog čina kojem sada dostojanstveno, zdravo i opušteno mogu pristupiti. Bračni čin, ispranije rečeno, bračno darivanje verbalno se također uči za vrijeme čistog hodanja i to na način da budući supružnici spoznaju kroz duge, nježne i iscrpne razgovore, kako je tjelesni čin ljubavi upravo darivanje, jer muž ženi daruje poljupce, nježnosti, maženje, a ona njemu na to odgovara spontanom željom za tjelesnim sjedinjenjem što muškarca i duševno i tjelesno neizmjerno raduje. Znači muž i žena se u sakramentalnom braku potpuno daruju jedno drugome. Važno je znati i to da je mladić, odnosno muškarac odmah spreman za bračno darivanje, dok je ženi potrebna predigra, znači puno nježnosti, poljubaca, milovanja.
Niti muškarac, odnosno muž, niti žena, osim iz opravdanih razloga (bolest, čuvanje trudnoće i si.) ne smiju se uskratiti jedan drugome.
Danas, nažalost, u većini brakova je tako da žena muškarca ucjenjuje bračnim darivanjem, jer je povrijeđena što joj on ne posvećuje dovoljno pažnje, a on joj opet ne posvećuje dovoljno pažnje jer je ona uvijek umorna ili prezauzeta za bračno darivanje i tako u krug. A sve je posljedica nečistog hodanja u kojem nije došlo do duševnog sjedinjenja i dubinskog međusobnog upoznavanja.
Poljupci, nježnosti, bračni čin i svaka vrsta tjelesne ljubavi rezervirana je isključivo za sakramentalni brak. Tek nakon čistog hodanja koje je temeljna priprava i jedini pravi temelj za brak, sve navedene tjelesnosti mogu dobiti pravi smisao. One su sastavni dio sakramentalnog braka i neprestanog bračnog darivanja supružnika. Tek kad su mladić i djevojka za vrijeme čistog hodanja naučili taj jezik ljubavi i kad si mogu pojasniti kako i zašto je kod žene ovako, a kod muškarca onako, tek tada su oni sposobni odgovorno, sretno, uspješno u sakramentalnom braku prionuti uz tjelesne nježnosti koje su tada pravo bogatstvo i prisustvo Boga. Ta sam Bog , kad je stvorio muškarca i ženu PRVO IH JE BLAGOSLOVIO, a onda je rekao 'plodite se i množite'. Znači, za tjelesnu ljubav potreban je sakrament braka kojim se dobiva Božji blagoslov.
Nije spolni odnos prekršaj izoliran od svega što mu prethodi i uzrok krizi svih brakova, nego samo prirodna posljedica nemorala koji mu prethodi (ples, film, moda, propaganda i si.) Treba raditi na uzrocima, a ne na posljedicama. Tko trga pup, taj ga i otkine, a onda cvijeta neće biti.
/

Htjela bih još nadodati kako danas neki reagiraju na spomen čistog hodanja.
-Ima slučaja kad djevojka pristane na čisto hodanje, no ukoliko njen mladić nije obraćen,
uglavnom će reći da to uopće nije tako, da muškarci nisu takvi da se odmah uzbude, da im ne smeta kad su djevojke razgolićene i slično. Tu se obično radi o mladićima koji se
samozadovoljavaju i neke grijehe, kao što je pornografija ili disco klubovi uopće ne doživljavaju grešno.
Kad takav mladić to kaže djevojci ona se odmah poljulja i posumnja u istinitost priče o čistom
hodanju, iako ima i onih djevojaka koje dozive pravo obraćenje kad čuju ovu teoriju o čistom
hodanju i radije ostave mladića nego da nastave s njim po starom.
Neke djevojke opet budu uporne i ne posustaju tako lako, već pokušavaju uvjeriti mladića i dati mu vremena da vide što će biti, hoće li i on shvatiti o čemu se tu zapravo radi.
Čistim hodanjem započinje pravo, dubinsko, istinsko, otvaranje i upoznavanje samih sebe i
partnera, pa je dobro partneru koji se protivi dati priliku da razmisli i ako barem pristane da
probaju čisto hodati, brzo će se pokazati jesu li to dvoje uopće jedno za drugo i kako uistinu
stvari stoje između to dvoje ljudi. Čistim hodanjem padaju sve maske i jasno nam se očituje naše duševno stanje. Neki se tome jako protive jer ih to tjera na promjenu, na život u istini, na korak s Isusom koji je ugodan i lijep, ali je i zahtjevan za onog tko je navezan na ovaj svijet.
Često se dogodi da kad mladić i djevojka odluče čisto hodati, ona shvati kako je on potpuno
nezreo i neodgovoran, te da mu treba dati prostora i vremena da prvo Bog učini s njim svoje, da ga vrati samome sebi.
-Ponekad se na spomen i prijedlog čistog hodanja djevojke osjete povrijeđenima, ne želeći to prihvatiti, dok mladić želi. Djevojke znaju jako burno reagirati, jer im se taj prijedlog čini uvredljivim i omalovažavajućim, te ne mogu zamisliti svoju vezu bez poljubaca i nježnosti, jer je to njima potvrda da su voljene Tu se opet radi o neznanju i pogrešnom interpretiranju događaja, te navezanosti na svijet, same sebe.
Najveći otpor čistom hodanju pruža naša oholost i navezanost na nas same. Malo je onih koji su spremni za žrtvu i odricanje da bi došli do uspjeha, nagrade. Nekako svi radije posežemo za instant rješenjima koja ostavljaju gorak okus.
U tome nam puno može pomoći svakodnevna desetica krunice za duše u čistilištu. Dakle, ukoliko je mladić duhovno, vjerski (ne duševno, da ne bi bilo zabune) jači od djevojke, koja odbija čisto hodanje, onda on nju nosi i pomaže joj tako što ona od njega uči sebe duševno, odnosno postepeno prestaje sve promatrati kroz osjećaje i zaljubljenost već počinje stvari gledati realnim očima duše, preko duše doživljava oslobođenje od nesvjesne navezanosti na nježnosti i osjetilnost. Mladić joj pomaže svojom odlučnošću, i ustrajnošću u čistom hodanju, te objašnjavanjem i dugim razgovorima o tome kako se on osjeća, kako on sve to doživljava, koja je njegova vizija svega i si. Djevojkama je jako važno i oslobađajuće kad im se mladić povjerava i govori o svojim osjećajima, iako to mladićima dosta teško pada s obzirom da kod njih nisu toliko naglašeni osjećaji. Kod njih prije sve prolazi kroz razum, pa se jednostavno moraju naučiti 'izreći' svoj razum kroz osjećaje, a kod djevojaka je obratno.
Djevojka koja teško prihvaća čisto hodanje jako može napredovati uz mladića koji je duhovno pred njom i koji shvaća o čemu se zapravo radi. Ona uz njega duhovno i duševno jača i s vremenom postaje svjesna da je vrjednija nego što smatra te nauči vidjeti kako njeni osjećaji ne moraju uvijek biti ispravni i pokazatelji stvarnog stanja, stoje presudno za razmirice u braku. Tek pomoću i nakon takvih spoznaja rađa se sposobnost kod nje da postane u braku majkom, nositeljicom života, čuvaricom svoga doma, da postane sposobna izvršiti zadaću koju joj je Bog namijenio.

Mnogi će danas reći kako ova teorija o čistom hodanju nije istinita i kako to kod njih uopće nije tako, kako su ljudi različiti i kako se ne može sve svesti na isto itd. No treba znati da oni koji to govore očito nisu pravi vjernici, kao što to nisu bili ni farizeji. Pravi vjernici:
- bore se protiv samobluda i ne smatraju ga nečim prirodnim, normalnim i zdravim
- ne izlažu se grešnim prigodama odlazeći u disco klubove, kafiće, ne gledaju nemoralne filmove i uopće izbjegavaju televiziju zbog njenog zatrovanog sadržaja
- ne idu na suvremene plesove, ne ostaju vani do kasnih noćnih ili ranih jutarnjih sati, liježu rano i bude se rano, ne idu na plaže krcate golotinjom (ženski kupaći kostimi kao i muški danas su oličenje golotinje), bazene da i ne spominjem i si.
- ne rade kompromise sa svjetskim razmišljanjima (npr. čitanje časopisa kao što su Cosmopolitan, Bravo, OK, Teen, Mila, Gloria, Playboy i si.)
- odlaze na misu barem nedjeljom, i barem mjesečno se ispovijedaju, te redovito čitaju Sveto Pismo i ako je moguće duhovnu literaturu.
To su samo neke od osnova za život u Kristu i po nauku Sv. Crkve. Ne možemo očekivati sretan brak i uspješno čisto hodanje ako prije ne pročistimo srce. Ne možemo od Boga tražiti čudo ako ga nemamo srca primiti.
Tek kada se potpuno odlučimo za Krista i barem načinimo čvrstu odluku da ćemo se odreći svega lošega, moći ćemo uz Njegovu pomoć do Njega i doći i s njim koračati. On želi nas, a ne nešto od nas. Tek nam tada može pomoći i dati nam u izobilju i tek tada ćemo biti sposobni shvatiti što znači čisto hodati i zašto! Tada ćemo to moći učiniti iz uvjerenja i ljubavi, a ne zato što nanije netko rekao daje drugačije - grijeh.
Moram nadodati i to da i uz čisto hodanje i uz maksimalan napor i uložen trud opet postoje situacije u braku u kojima kao da se stalno lovimo u magli s bračnim drugom. To su jednostavno stvari koje ne možemo proniknuti i koje se riječima ne daju izreći pa je i u tome presudno čisto hodanje, jer ono što ne možete izreći, ako ste čisto hodali, vaš bračni drug će znati u duši čuti. Uglavnom neće razumjeti, ali će imati snage prihvatiti i ne uzeti vam za zlo. U suprotnome, uglavnom dolazi do razvoda, teških svađa, tuče, zlostavljanja itd.
Važno je napomenuti nešto što uglavnom muškarci ne znaju , a to je da kod zdravih i normalnih djevojaka ne postoji navezanost na seks i potreba isključivo za odnosom, bez nježnosti, jer ako ćemo ići u detalje, djevojkama seks čak nije ni potreban, barem ne na taj način kao muškarcu. Na ovom svijetu zasigurno nema žene koja je ovisna o seksu, osim ako se radi o nekoj poremećenoj, možda opsjednutoj ili teško ranjenoj. Djevojke prije postanu ovisne o nježnostima i poljupcima nego o seksu, jer njima seks nije toliko bitan, tim više što im je bolan i neugodan ako mu ne prethodi nježna i ljubavlju ispunjena predigra. Možda zbunjuje to što se danas djevojke tako vulgarno i napadno oblače, pa ostavljaju dojam kao da im je seks najvažnija stvar na svijetu, a zapravo one samo žele privući pozornost, svidjeti se, biti lijepe i izazovne itd. Muškarcima ipak šalju pogrešne signale te ih oni zbog takvog odijevanja gledaju kao objekte za seks, a one žele samo: GLEDAJ, ALI NE DIRAJ! Kad budu krivo shvaćene nije im jasno zašto pa optužuju muškarce da su izopačeni i da im je samo bitan odnos, a zapravo nisu ni svjesne da su za sve same krive jer se tako nedolično oblače, a nerijetko i ponašaju kao prostitutke koje sa svima očijukaju.

Zašto mnoge žene nakon nečistog hodanja postanu FRIGIDNE? Tu se opet kod žena radi o neznanju. Kad bi one znale zašto je mladiću dok je bila s njim u vezi bio toliko važan odnos da nm je na kraju popustila, ne bi posljedica bila frigidnost, već ČISTO HODANJE, a to znači bez poljubaca i tjelesnih nježnosti kako bi zaštitila i sebe i njega. VAŽNO JE RECI ŽENAMA I NEPRESTANO IM PONAVLJATI DA MUŠKARAC NE MOŽE!!! DIJELITI POLJUPCE I TJELESNE NJEŽNOSTI OD SAMOG ODNOSA. KAO ŠTO ŽENA TEŠKO MOŽE UŽIVATI U ODNOSU AKO NEMA PREDIGRE.

SAŽETAK

1). Za sretan, uspješan, svet katolički brak potrebno je i nužno isključivo ČISTO HODANJE, BEZ POLJUBACA I BILO KAKVIH DRUGIH TJELESNIH NJEŽNOSTI. To je jedino rješenje i odgovor na sve probleme i muke. Isus je uvijek bio jasan, jednostavan, ali i radikalan, pa tako i u ovome. Rekao nam je da ćemo u svijetu imati muku, ali da se ne bojimo jer je On pobijedio svijet. Pa tko voli, nek izvoli. Rekao je i ovo: "Tko ima uši neka čuje!"

2). Nemoguće je hodati bez spolnog odnosa ako se ne izbace sve druge tjelesne nježnosti, jer muškarci ne mogu dijeliti nježnosti od odnosa, a ženama tjelesne nježnosti uzrokuju bludne misli, nerealnu zaljubljenost, osjećaje koji su daleko od istine i stvarnosti stoje razarajuće za oboje. Priznajem neki uspiju doći do braka uz tjelesne nježnosti, a bez odnosa, no već sam ranije napisala kakve su posljedice toga.

3). Mladima to treba reći i stalno im ponavljati, jer to je jedini način da se ostane čist. Onaj tko uistinu ima volju i želju, uspjet će uz Božju pomoć, jer Bogu je sve moguće i On sve okreće na dobro onima koji Ga ljube, kako je i sam rekao.

4.) Presudno je uvidjeti razlike muškaraca i žena koje, ako ne uvidimo, postaju prokletstvo, a ako uvidimo, blagoslov. Tada ćemo postupati vođeni tim razlikama, a ne svojim prohtjevima i sklonostima, odnosno osluškivat ćemo potrebe i spoznaje onoga s kim smo u vezi, a ne samo suditi po sebi i prema svom shvaćanju uređivati stvari. Jednostavno, naučiti ćemo se živjeti i biti za drugoga da bismo time mi postali mi, odnosno mi bili potpuni.

5.) Čisto hodanje presudno je i zbog duhovnog i duševnog sazrijevanja, jer problem ne predstavlja tjelesno ne slaganje (npr. ne slaganje u odnosu, kao što neki strahuju), već su veliki problem naše povezanosti i navezanosti na roditelje, posebno muškarci na majku, te na neke stvari koje u braku predstavljaju nepremostivi problem ako ih se ne sreže i ne ublaži za vrijeme hodanja. A to je moguće postići samo duhovnim i duševnim sazrijevanjem koje je opet moguće samo ako se čisto hoda. Za tjelesno slaganje nema brige ako su duše jedno.

6). Veliki problem koji se opet očituje tek u braku su posljedice za zdravlje i plodnost koje su prouzročili usko i vulgarno odijevanje djevojaka, te predbračna spolna aktivnost. Kod maženja, poljubaca i uzbuđivanja a bez odnosa (koji miješanjem tjelesnih tekućina izjednačuje pH (sperma-Iužnata; rodnica-kisela) i time uklanja neravnotežu u bakterijskoj flori i upalne procese) otvara se put infekcijama. Razdjevičenje žene također otvara put infekcijama i jedino redoviti odnosi ih sprečavaju. Pogrešna higijena i previše sapunanja šteti bakterijskoj ravnoteži i nastaju infekcije. Liječenje infekcija nije samo gutanje antibiotika nego dugotrajna borba i s povratnim gljivičnim infekcijama uz redovite kontrole i uzdržavanje od odnosa.
Sve jako mučno.

Eto to su recepti za uspješan bračni život. Može ih se ali i ne mora poslušati. No na kraju se ipak bere ono što se posije. Uglavnom se ljudi ismijavaju i rade budalaštine iz ove gore navedene teorije. Najčešći prigovori su da je to pretjerivanje, fanatizam, ludost, besmisao i neistina, no sa sigurnošću znam da ti ljudi nisu obraćeni, već su tvrdog kamenog srca ili su ulili novo vino u stare mješine smatrajući sebe obraćenicima, a zapravo još uvijek udišu i žive ovaj, a ne Isusov svijet. Pravi obraćenik i pravi kršćanin je onaj koji ne radi kompromise s ovim svijetom pod izlikom, kako smo mi ipak ljudi koji žive u svijetu, a ne anđeli na nebu. No ipak Bog u Svetom Pismu od nas traži svetost i govori nam da živimo u svijetu, ali da ne budemo dio svijeta. Mi smo tu da svijetlimo svijetu, a ne da se povodimo za njim i uklopimo u njega

Hvala vam na vašem vremenu. Vaša sestra u Kristu,
Josipa Džojić s obitelji.