Na današnjoj audijenciji održanoj na Trgu svetoga
Petra, nastavljajući katehezu o molitvi 'Vjerovanja', papa se Franjo osvrnuo na
svetost Crkve.
To je – istaknuo je – označnica prisutna u svijesti prvih kršćana, od početka, koji su se međusobno, jednostavno zvali “Svetima” (cfr At 9,13.32.41; Rm 8,27; 1 Cor 6,1), jer su imali sigurnost, da je riječ o Božjem zahvatu; da je Duh Sveti, onaj koji posvećuje Crkvu. No, u kojemu je smislu Crkva “sveta” – primijetio je potom Papa – ako gledamo na povijesnu Crkvu, koja je u svom dugom povijesnom hodu kroz stoljeća, imala mnoge poteškoće, probleme kao i mračne trenutke? Kako Crkva koja se sastoji od grješnih ljudi, može biti sveta?! Muškarci grješnici, žene grješnice, svećenici grješnici, redovnice grješnice, biskupi grješnici, kardinali grješnici, papa grješnik? Svi. Kako može biti sveta jedna takva Crkva? – dodao je Sveti Otac.
Da bih na ovo pitanje odgovorio, povest ću se za odlomkom iz Poslanice Svetoga Pavla, kršćanima u Efezu. Apostol, uzimajući za primjer odnose u obitelji, tvrdi da je Krist ljubio Crkvu, te da je samoga Sebe predao za nju, kako bi je učinio svetom (5,25-26). Krist je ljubio Crkvu, čitavog je Sebe darovao na križu. To znači da je Crkva sveta jer izvire iz Boga koji je Svet, koji joj je vjeran i nikad je ne prepušta vlasti zla i smrti (cfr Mt 16,18). Sveta je, jer je Isus Krist, Svetac Božji, nerazdvojivo s njome sjedinjen (cfr Mt 28,20); sveta je, jer ju vodi Duh Sveti koji čisti, preoblikuje, obnavlja. Ona nije sveta zbog naših zasluga, nego jer je Bog takvom čini i plod je Duha Svetoga i njegovih darova. Ne činimo ju mi svetom; Bog je taj, Duh Sveti koji u Njegovo ime Crkvu čini svetom! – istaknuo je Sveti Otac.
Mogli biste mi reći da se Crkva sastoji od grješnika, što se svakodnevno može vidjeti – primijetio je potom papa Franjo te nastavio – Točno je: Crkva smo grješnika; i mi takvi, grješni, pozvani smo na to da Bogu dopustimo da nas preobliči, obnovi i posveti. Tijekom povijesti je bilo nekih u kušnji koji su govorili: Crkva je samo Crkva čistih i potpuno dosljednih, dok druge valja udaljiti. To nije istina! To je hereza – istaknuo je Papa. Crkva, koja je sveta, ne odbija grješnike; nikoga od nas ne odbija! Ne odbija, jer poziva sve ljude; prihvaća ih; otvorena je i najudaljenijima; sve poziva da dopuste da ih obavije milosrđe, nježnost i praštanje Oca, koji svima nudi mogućnost da ga susretnu; da se upute prema svetosti.
„Ali, oče, ja sam grješnik, imam velikih grijeha, kako se mogu osjećati dijelom Crkve?“ Dragi brate; draga sestro; upravo to hoće Gospodin, da mu kažeš: Gospodine, evo me s mojim grijesima – rekao je Papa te dodao obraćajući se nazočnim vjernicima – Netko je od vas ovdje bez vlastitih grijeha? Ima li netko od vas? Nitko! Nitko od nas! Svi sa sobom nosimo svoje grijehe. Ali, Gospodin želi čuti kako mu kažemo: 'Oprosti mi i pomogni da hodim; obrati moje srce!'.
A Gospodin može obratiti srce! Bog kojega susrećemo u Crkvi, nije neki nemilosrdni sudac, nego poput oca iz prispodobe o razbludnom sinu. Možeš i ti biti poput sina koji je napustio dom; koji je dodirnuo dno krajnje udaljenosti od Boga. Kad uzmogneš kazati: 'Hoću se vratiti kući', naći ćeš otvorena vrata i Bog će ti pohrliti ususret jer te stalno iščekuje… Bog te uvijek čeka! Bog te grli, ljubi i pripravlja gozbu. Takav je Gospodin! Takva je nježnost našega Oca! – istaknuo je Papa. Bog hoće da budemo članovi Crkve koja zna raskriliti ruke kako bi sve prihvatila; koja nije kuća za malobrojne nego za sve; gdje se svi mogu obnoviti, preoblikovati i posvetiti Njegovom Ljubavlju; i najjači i najslabiji; oni ravnodušni kao i oni koji se osjećaju obeshrabrenima i izgubljenima.
Crkva svima nudi mogućnost da idu putom svetosti, koja je kršćaninov put: – napomenuo je Papa te objasnio – omogućuje nam da Isusa Krista susretnemo u sakramentima, posebice u Ispovijedi i Euharistiji; priopćuje nam Božju riječ, čini da živimo u milosrđu i u Božjoj ljubavi prema svima. Zapitajmo se sada: dopuštamo li Bogu da nas posveti? Crkva smo koja poziva i prihvaća grješnike raširenih ruku; koja hrabri i daje nadu ili smo Crkva zatvorena u sebe? Jesmo li Crkva u kojoj se živi Božja ljubav i koja je prema drugom pažljiva; u kojoj jedni za druge molimo?
Sveti je Otac potom postavio posljednje pitanje: Što da činim ja, koji se osjećam slabim, krhkim i grješnim? Bog ti govori: ne boj se svetosti, nemaj straha težiti visini; pustiti da te Bog ljubi i pročisti i ne boj se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. Pustimo da nas Božja svetost „zarazi“. Svaki je kršćanin pozvan na svetost (usp. Lumen gentium, 39-42); a ona se ne sastoji samo u tome da činimo izvanredne stvari, nego u tome da Bogu dopustimo da djeluje.
Susret je to naše slabosti i snage Njegove milosti – primijetio je papa Franjo –znači: imati povjerenja u ono što čini, što nam dopušta da živimo u ljubavi; da sve činimo radosno i u poniznosti, na slavu Božju i na službu bližnjemu. Ima jedna slavna izreka francuskoga pisca, Léona Bloya; u posljednjim je trenucima svoga života znao reći: “Samo je jedna (prava) žalost u životu – ne biti svetima”. Ne gubimo nadu u svetost; pođimo svi ovim putom. Želimo li biti sveti? Gospodin čeka sve nas, raširenih ruku. Čeka nas kako bi nas pratio na tom putu svetosti! Radosno živimo svoju vjeru; dopustimo Gospodinu da nas ljubi… zatražimo od Boga ovaj dar u molitvi, za sebe i za druge – kazao je na kraju kateheze Sveti Otac.
To je – istaknuo je – označnica prisutna u svijesti prvih kršćana, od početka, koji su se međusobno, jednostavno zvali “Svetima” (cfr At 9,13.32.41; Rm 8,27; 1 Cor 6,1), jer su imali sigurnost, da je riječ o Božjem zahvatu; da je Duh Sveti, onaj koji posvećuje Crkvu. No, u kojemu je smislu Crkva “sveta” – primijetio je potom Papa – ako gledamo na povijesnu Crkvu, koja je u svom dugom povijesnom hodu kroz stoljeća, imala mnoge poteškoće, probleme kao i mračne trenutke? Kako Crkva koja se sastoji od grješnih ljudi, može biti sveta?! Muškarci grješnici, žene grješnice, svećenici grješnici, redovnice grješnice, biskupi grješnici, kardinali grješnici, papa grješnik? Svi. Kako može biti sveta jedna takva Crkva? – dodao je Sveti Otac.
Da bih na ovo pitanje odgovorio, povest ću se za odlomkom iz Poslanice Svetoga Pavla, kršćanima u Efezu. Apostol, uzimajući za primjer odnose u obitelji, tvrdi da je Krist ljubio Crkvu, te da je samoga Sebe predao za nju, kako bi je učinio svetom (5,25-26). Krist je ljubio Crkvu, čitavog je Sebe darovao na križu. To znači da je Crkva sveta jer izvire iz Boga koji je Svet, koji joj je vjeran i nikad je ne prepušta vlasti zla i smrti (cfr Mt 16,18). Sveta je, jer je Isus Krist, Svetac Božji, nerazdvojivo s njome sjedinjen (cfr Mt 28,20); sveta je, jer ju vodi Duh Sveti koji čisti, preoblikuje, obnavlja. Ona nije sveta zbog naših zasluga, nego jer je Bog takvom čini i plod je Duha Svetoga i njegovih darova. Ne činimo ju mi svetom; Bog je taj, Duh Sveti koji u Njegovo ime Crkvu čini svetom! – istaknuo je Sveti Otac.
Mogli biste mi reći da se Crkva sastoji od grješnika, što se svakodnevno može vidjeti – primijetio je potom papa Franjo te nastavio – Točno je: Crkva smo grješnika; i mi takvi, grješni, pozvani smo na to da Bogu dopustimo da nas preobliči, obnovi i posveti. Tijekom povijesti je bilo nekih u kušnji koji su govorili: Crkva je samo Crkva čistih i potpuno dosljednih, dok druge valja udaljiti. To nije istina! To je hereza – istaknuo je Papa. Crkva, koja je sveta, ne odbija grješnike; nikoga od nas ne odbija! Ne odbija, jer poziva sve ljude; prihvaća ih; otvorena je i najudaljenijima; sve poziva da dopuste da ih obavije milosrđe, nježnost i praštanje Oca, koji svima nudi mogućnost da ga susretnu; da se upute prema svetosti.
„Ali, oče, ja sam grješnik, imam velikih grijeha, kako se mogu osjećati dijelom Crkve?“ Dragi brate; draga sestro; upravo to hoće Gospodin, da mu kažeš: Gospodine, evo me s mojim grijesima – rekao je Papa te dodao obraćajući se nazočnim vjernicima – Netko je od vas ovdje bez vlastitih grijeha? Ima li netko od vas? Nitko! Nitko od nas! Svi sa sobom nosimo svoje grijehe. Ali, Gospodin želi čuti kako mu kažemo: 'Oprosti mi i pomogni da hodim; obrati moje srce!'.
A Gospodin može obratiti srce! Bog kojega susrećemo u Crkvi, nije neki nemilosrdni sudac, nego poput oca iz prispodobe o razbludnom sinu. Možeš i ti biti poput sina koji je napustio dom; koji je dodirnuo dno krajnje udaljenosti od Boga. Kad uzmogneš kazati: 'Hoću se vratiti kući', naći ćeš otvorena vrata i Bog će ti pohrliti ususret jer te stalno iščekuje… Bog te uvijek čeka! Bog te grli, ljubi i pripravlja gozbu. Takav je Gospodin! Takva je nježnost našega Oca! – istaknuo je Papa. Bog hoće da budemo članovi Crkve koja zna raskriliti ruke kako bi sve prihvatila; koja nije kuća za malobrojne nego za sve; gdje se svi mogu obnoviti, preoblikovati i posvetiti Njegovom Ljubavlju; i najjači i najslabiji; oni ravnodušni kao i oni koji se osjećaju obeshrabrenima i izgubljenima.
Crkva svima nudi mogućnost da idu putom svetosti, koja je kršćaninov put: – napomenuo je Papa te objasnio – omogućuje nam da Isusa Krista susretnemo u sakramentima, posebice u Ispovijedi i Euharistiji; priopćuje nam Božju riječ, čini da živimo u milosrđu i u Božjoj ljubavi prema svima. Zapitajmo se sada: dopuštamo li Bogu da nas posveti? Crkva smo koja poziva i prihvaća grješnike raširenih ruku; koja hrabri i daje nadu ili smo Crkva zatvorena u sebe? Jesmo li Crkva u kojoj se živi Božja ljubav i koja je prema drugom pažljiva; u kojoj jedni za druge molimo?
Sveti je Otac potom postavio posljednje pitanje: Što da činim ja, koji se osjećam slabim, krhkim i grješnim? Bog ti govori: ne boj se svetosti, nemaj straha težiti visini; pustiti da te Bog ljubi i pročisti i ne boj se prepustiti vodstvu Duha Svetoga. Pustimo da nas Božja svetost „zarazi“. Svaki je kršćanin pozvan na svetost (usp. Lumen gentium, 39-42); a ona se ne sastoji samo u tome da činimo izvanredne stvari, nego u tome da Bogu dopustimo da djeluje.
Susret je to naše slabosti i snage Njegove milosti – primijetio je papa Franjo –znači: imati povjerenja u ono što čini, što nam dopušta da živimo u ljubavi; da sve činimo radosno i u poniznosti, na slavu Božju i na službu bližnjemu. Ima jedna slavna izreka francuskoga pisca, Léona Bloya; u posljednjim je trenucima svoga života znao reći: “Samo je jedna (prava) žalost u životu – ne biti svetima”. Ne gubimo nadu u svetost; pođimo svi ovim putom. Želimo li biti sveti? Gospodin čeka sve nas, raširenih ruku. Čeka nas kako bi nas pratio na tom putu svetosti! Radosno živimo svoju vjeru; dopustimo Gospodinu da nas ljubi… zatražimo od Boga ovaj dar u molitvi, za sebe i za druge – kazao je na kraju kateheze Sveti Otac.
