Profesorica iz osnovne škole, koja
kad bi ju svrbio nos , rekla bi, danas ću se ljutiti :) :) :) .
Moje je pitanje, ljutite li se često? Ljtite li se bezrazložno, ili s
razlogom. Dali uopće postoji ljutnja s razlogom? Promatram malo ljude ,
pa primjećujem da se često srde, zbog ovoga ili onoga, i na kraju
njihova ljutnja nekoga povrijedi. Pa se i sam zapitam dali ima smisla
ljutiti se . Jer kad malo bolje pogledam, svojom ljutnjom ne mogu puno
napraviti, stavove, razmišljanja i ponašanja drugih sigurno neću
promjeniti, jer kaže poslovica , da onaj tko želi drugoga promjeniti
treba ići u redovnike :) , čemu se onda ljutiti kad je sve u Božjim
rukama, jer jedini On čovjeka mijenja , naravno ako mu se čovjek otvori.
U knjizi 'Karakter' Tihomira Totha, stoji molitva upućena Bogu:
Podari mi dovoljno strpljivosti, da ne mjenjam ono što ne mogu promjeniti.
Podari mi dovoljno hrabrosti, da mjenjam ono što mogu promjeniti.
Podari mi dovoljno mudrosti, da razlikujem to dvoje.
Sve u svemu kad malo bolje promislim, ne bi se trebalo ljutiti, ali
čovjek je tako valjda skrojen da reagira ljutnjom na nešto što ga smeta.
Možda bi trebao ako ga nešto smeta, najprije razmisliti dali on može
nešto promjeniti, ako ne može promjeniti, trebao bi sam sebi reći, čemu
se ljutiti ako ne mogu ništa promjeniti. Neki će reći, pa onda je tebi
sve ravno, ti si beskičmenjak bez osjećaja. Ne , naravno da treba
reagirati, povisiti ton i suprostaviti se mišljenjem, uostalom to nam
nalaže i naša vjera, da nismo samo pasivni promatrači, nego da aktivno
gradimo Božje kraljevstvo ovdje na zemlji. Na krštenju smo dobili
poslanje, živjeti u skladu s vjerom, i iskustvo vjere prenostiti
drugima, ne šutjeti, ne zatvoriti se u sakristije kako bi mnogi danas
htjeli, jer kažu vjera je privatna stvar. Za vjernika vjera ne bi smjela
biti privatna stvar. Ali često puta se ljutimo jer želimo da sve bude
po našem, i ako nam se drugi suprostavi, onda smo izvan sebe, a ne
sjetimo se da smo ovdje na zemlji samo privremeno, i da smo neznatni kao
zrno pjeska u pustinji, i da će svijet nastaviti živjeti i bez nas.
Jeste li se našli u situaciji da vam netko nešto non stop 'tupi', a vi
ste zbog toga 'zakuhali', ali zbog kao nekog obzira ništa ne kažete,
nego si mislite samo nek on/ona priča ? Jeste li iskreni i otvoreni sa
sugovornikom s kojim razgovarate , ili svoje neslaganje zadržavate za
sebe i mislite si u sebi 'kak je ovaj/ova glup' ? Ili u svakom trenutku
jasno i bez straha iznostite svoje stavove bez obzira što će 'svijet'
reći, osobito ako vaši stavovi nisu u skladu s razmišljanjem 'mase' i
ako vas karakteriziraju kao staromodne i konzervativne?
Budite postojani u molitvi, ustrajni u ljubavi, zajedništvom nošeni, duhom vjerom prožeti, tjelom Božjim hranjeni.
Bože :Podari nam dovoljno strpljivosti, da ne mjenjamo ono što ne možemo
promjeniti. Podari nam dovoljno hrabrosti, da mjenjamo ono što možemo
promjeniti. Podari nam dovoljno mudrosti, da razlikujemo to dvoje.
